Nedeljko Žugić, 1

PRAZNIM RIJEČIMA PUSTOŠI SE DUŠA!

ŽENA, PRIRODA, STVARALAŠTVO, BOG...

nedeljkozugic | 30 Maj, 2010 07:33

 

OPŠTENJE SA ŽENOM I PRIRODOM VRHUNAC JE UMIJEĆA ČOVJEKA

 Umjetnos, ljubav i smrt traže od čovjeka sve ili ništa. Ja sam sve stvorio zahvaljujući Samoći - vjernoj ljubi pratilji. I da mi  Bog pola oduzme, hvala mu, dosta mi je. Što Duh stvori življe je od materije...
 Juče sam bio u zavičaju (Olovu), gdje sam gledao tri sela pogorela: Ponijerku, Grabovicu i Radačiće. Ništa nije ostalo, spalište, gomila od kuća: moga oca Marinka, moga strica Milivoja i njihovog strica Marijana, rođaka Radislava, Koje, komšija Nikolića, Krča, Ivanovića (svi pokojni). Nimalo slučajno, u istom danu, satu i trenu, u selo je došao i moj malo stariji rođak Drago Žugić sa ženom Radom… A sve to je ''uhvtila moja pjesma'' unaprijed:

Kao u one dane kad smo bili djeca,
noćas sam lebdio na krilima mjeseca.

Vidio sam naš zavičaj bajni,
ne prepoznaše me drugovi zavičajni.

Bio sam na našim lednim izvorima,
ja žednik zavičajni – u snovima.

Mislio sam ognjište će zavatriti
pa ću opet kraj njega srećan biti.

Javi mi se žalobnica vila,
ovako je meni govorila:

“Čuvarica sam groba ti očeva,
Iznad kojeg munja bijesa sijeva!”

Nigdje Srba ni krsta tisova,
srušena je kula naših snova!

Šta biješe od našeg Olova?

 Dakle, ostala je samo moja duša neugasnica, kao živo sjećanje na sve to i potvrđena indijska poslovica: ''Nevidljiv je trag ptica u vazduhu i trag čovjeka u ženi''. Sve to naspram tvrdnje da su mnogi muškarci, komunjare, koji su napravili rat, bili ''muškarci u suknjama'' i da su žene, što bi rekla Sanda Rašković, kćerka pokojnog srpskog Gandija Jovana Raškovića, ''tihe žrtve rata''. Dakle, ja ne podcjenjujem ženu, ali sam se uvjerio da me one nisu mogle pratiti. A  Bog jeste, Hvala mu, kao i svim ženama koje mi je poslao, pa i ova na slici koja mi stoji na glavi, koju je naslikao moj veliki prijatelj, slikar i intelektualac, Radomir Jagodić, rođeni sarajlija, koji sada živi sa jednom udovicom u najsiromašnijoj opštini u Bosni - u Rudom. Kaže, ''ti si me nagovorio na to''.
 Eto, po svemu sudeći, ja žene ne podcjenjujem, ali, ruku na srce, kao kada ide krsnik na bojište ili na molitvu: žene su za prosjekaše i lopove neizbježne, a za umjetnike, naučnike i ljubitelje nezasitog rada - ne! Možda, kada budu sabirali to šta su uradili u životu. Ali, i tada će se ''žena života'' naći da ga povlaći u minus.
 Moj oreol zaštite su bile žene: baba Jovanka, rođena Tomić, majka Jela, jer sam mislio, kada me otac istuče, da ću živ leći pored njih, ako umru, da me sahrane, toliko sam bio vezan za njih, kao žene.
 U Enrgoinvestu, gdje sam dva puta bio izbacivan iz partije jer sam pisao članke ''Radnici pod staklenim zvonom'', branile su me samo žene, dvije hrabre žene, direktor Zavoda za zdrastvenu zaštitu radnika dr Tatjana Starović  socijalni radnik Vida Pavlović.
Hvala im, i to je sve pomoglo mom ubjeđenju da tražim Onu koje ima. Eto, prihvatanja teze da je žena neizbježna, kao stvarna ili imaginarna, svejedno, ali Pratilja. Dakle: OPŠTENJE SA ŽENOM I PRIRODOM VRHUNAC JE UMIJEĆA ČOVJEKA

 Opštenje sa ženama i Prirodom je opštenje sa Bogom.
Ovaj zapis ću, naravno, uknjižiti u svoju biografiju i objaviti ga na blogu ''nedeljkozugic.blog.rs''.
 Hvala Sneški i komšiji i zemljaku Mirku Božiću na tome!

Pale, 30. maj 2010. godine

                                                                                                                    Nedeljko Žugić

 

KOMENTARI:

 

Oduševljena sam Vašom poezijom i pisanjem.Neznam gde u Beogradu mogu da kupim Vaše knjige,a jako bih volela.Danka Laković08/02/2011 04:21NeproverenNe109.106.251.102

Komentari

Dodaj komentar





Komentar će biti proveren pre nego što se objavi.

Zapamti me

 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS
Powered by blog.rs - Design by BalearWeb