VIĐENJE UNAPRIJED
(ili NIŠTA SE NE MOŽE SAKRITI na putu unutrašnje spoznaje)
1. UVOD KAO UVID
Kao istraživač, otvorenog srca, pounutrio sam mnoge pojave i orječio ih – stavljao misli u tijesnu košulju jezika. Bilo je to jako teško, kako na samom početku, tako i sada na kraju puta. I ne bi nikada uspio da nije bilo Božije pomoći. Na početku puta sam lutao, kao rasijano dijete koje traži čarapu i obraća se majci: ‘‘Mama, gdje mi je čarapa’’, a majka utješno: ‘‘U ruci je držiš, sine’’. Tako sam sve više shvatao drevnu mudrost da je čovjek odgovoran prema mislima, a riječima kazanim i napisanim još više. Uvjerio sam se da misli koračaju u riječima i da je genijalni Tesla bio u pravu kada je rekao ‘‘da jedna misao može odrediti kretanje cijelog kosmosa’’.
Kao odgovoran čovjek prema mislima i riječima, mislio sam i govorio unutrašnjim glasom: ‘‘Bože, daj mi snage i prosvjtljenja’’, a sada, na kraju, ‘‘Slava Tebi, Bože’’.
Otvoreno oko duše uvijek me vraćalo na stazu najvećeg srpskog duhovnika - Vladiku Nikolaja Velimirovića.
Sve me to navelo da napiše pjesmu ‘‘Molitva’’
Bože,
oslobodi me i primisli zle
i da umom ne krivudam.
Dozvoli da budem dobromislen i pravorječiv.
Od gutača duša me spasi, Gospode!
Neka netragom nestanu svi zapisi
koji za čovjeka nisu.
U meni je suhi barut
koji bi mogao planuti,
ako ga dotakne pogrešnim riječima.
Imajući takvu osjetljivost u vidu,
jasno je da pjesnici nigdje i nikada
nisu izvojevali revoluciju.
Oni su ispred nje, a mangupi i nitkovi iza.
Heroji su u sredini.
Kada oni ginu - grobovi svijetle neugasivo!
Riječi imaju u sebi energiju ljubavi, one su male munje, svjetlice koje prožimaju cijelo tijelo, ako su prošle kroz središte srca.
Smirenoj duši pokorenoj volji Božijoj, duhovi zlobe ne mogu ništa.
Onaj ko pred sebe stavi svijetleći upitnik sa predubjeđenjem da knjiga ima neku drugu namjeru, savjetujem da je ne čita. Ona, u svakom pogledu, nije namjenjena sebičnim i tjesnogrudim ljudima, koji činjenice silom okolnosti prihvataju, nastojeći da ih poreknu ili zaobiđu.
Vođen željama kao molitvama, sužavalo mi se vrijeme na dlanovima, pa sam jasno vidio čak i skrivene dimenzije prošlosti i budućnosti.
Bog je otvorio kosmičku biblioteku, jer sa praga smrti vrati me u život...
U predratnoj, ratnoj i poslijeratnoj prlježi, nisam mogao da budem nečasan igrač, zato sam, kao duhovni fotograf, bio časan posmatrač. Nisam razgovarao samo sa umrlima, ali sam vjerovao da je moguća komunikacija sa njima. Ako jeste, vjerujem da imaju veću sposobnost da pomognu čovjeku nego dok su bili u vidljivom životu.
Vladika Nikolaj Velimirović je dao odgovor šta vide mrtvi: ‘‘Svaki umrli vidi jedan deo onoga sveta koji je preogroman, neizmjerno veći od ovoga. Mnogi na samrti vide svoje srodnike, davno umrle, i sa njima razgovaraju. To je bezmalo obična pojava...’’
Od zla se branih osmijehom i nadom, s vjerom da ono što vidim unaprijed može da uznese iznad problema sa proširenom dimenzijom njihovog sagledavanja. Blizak mi je Alfred Adler, koji u ‘‘Psihologiji djeteta’’ kaže: ‘‘Ništa jedna dobra vila ne može bolje uraditi za jedno dijete, nego mu stavi probleme u naručje, koje ono uspješno rješava’’.
Rijeka sjećanja, kao da nije tekla iz prošlosti, ulijevajući se u veliko nepoznato more, već kao da je tekla iz proširene sadašnjosti u prošlost. U zapuhu sjećanja trenuci ne umiru. Znakovi pored puta budiće umrle!
Vjerovao sam, a i sada vjerujem, da bih doveo dušu u opasnost ako se ne bi pozvao na Boga (jer ko ga ne priziva - goni ga). On mi pomaže da u ‘‘nevidljivim’’ signalima prepoznam ono šta nas čeka u budućnosti.
Govorio sam onima koji će pucati jedni u druge da u Bosni sjedi dušman sa dušmanom, potajno jedni drugima uzimaju mjeru, dok u zavjetrini bruse noževe. To je tek začeto dijete rata bolje razumijelo nego široke narodne mase.
Kada su mjere uzete, komšija komšiju je gledao usijanim pogledom.
Haustori su se punili mrakom. Strah se uvlačio u kosti spavača!
Namirisani barutom krišomice su izlazili glasači. Poslije prebrojanih glasova kao dan je jasno da su ljudi promijenili boju krvi.
Počelo je pucketati u vazduhu. Ulicom su išli ljudi čas vidljivi čas nevidljivi. Tražili su zaklon između svjetla i mraka.
Dok su normalni luđeli od straha - luđaci su zauzimali busije! Grad je postao njihovo vlasništvo.
Nema nekada, sve je sada. Nestaje grad satkan od ružičastog sna. Nad njim su ukršteni mačevi mržnje. Zemlja i nebo sreću se u jauku. Nigdje svilenog konca sjećanja na sveopštu zbratimljenu zajednicu.
Sjenke se grle nad grobovima. Vidim ranjenika čije noge koračaju po podzemnim svjetovima i plačnu majku čije suze hvatam u suzarnik...
Na vrhu igle i život i smrt!
O, Bože, kako me bole oči duše!
***
Da bih otkrio izvornu istinu u korijenu prirodnog nastanka pojava, odbacio sam uniformisane načine mišljenja i nošenu košulju jezika.
Oni koji vjeruju u najveću zabludu ‘‘svi kažu’’ ne mogu pomoći, ali onima koji traže izlaz iz bezizlaza - mogu se pridružiti, kao i oni meni. To me sa njima pobližuje, ali ne u smislu da budem ispred njih ili oni ispred mene, već zajedno, da se oslobađamo od robovanja grijehova prošlosti.
Moja izlaganja (komentari, članci, priče, pjesme, istraživanja) su sublimirana (u saboju) i ne rasipaju se izvan naponskog polja na temu ‘‘viđenja unaprijed’’. Mogu se čitati od kraja ka početku, iz sredine ka početku i kraju, ali i kao istrgnuća - onako kako se slučajno neka stranica otvori.
Kazivanje o ratnim i poslijeratnim pojavama, nigdje se strogo ne odvajaju, jer stoje u ‘‘čvrstim’’ uzročnoposljedičnim vezama.
Ako vam se učini da pisac ima magičnu moć u riječima, vjerujte da mi to nije bila želja, osim da pisanje bude s dušom u riječima, s razbuđenim očima srca, jer i sam čin pisanja dešava se po diktatu: ‘‘usta zatvori, a oči otvori’’.
Sve to vodi nijemi dijalog, ima neke veze sa pitanjima i odgovorima na svijetleće upitnike - kuda i kako dalje?
Ono što je za Bergsona intuicija, za Paskala je oštroumno rasuđivanje, jer razum djeluje u trenutku i tjera da se pokreneš iz mjesta. Intuitivni prosjev, djeluje munjevito, ali tjera da putujete u mjestu, splavareći uzvodno, uvijek s licem prema budućnosti. Zato se uz put sreće ono što će biti.
I bi tako, rekao bi izumrli seoski mudrac. I ćutao bi. A današnji svaštoznanci, koji čuju samo sebe i vide samo sebe - ne znaju ni koliko je taj seoski mudrac znao kada je išao u prvi razred osnovne škole.
Ako olovka služi čovjeku da mu produži pamćenje, zapis intuicijom je bljesak male munje u knjigu vječnosti. Blago ‘‘probranim’’ koji je čitaju.
Na ‘‘kraju’’, želim ostati u ovitku vidovite duše Svetog Nikolaja Velimirovića:
„Vasiona čuva reči duže no ljudi knjige. Šta god, sine, kažeš ljudima, ili životinjama, ili ognju, ili cveću, znaj da je čula Vasiona, da je čula i unela u svoj nezaborav. Vazduh je „večiti“ kalendar Vasione; šta god glas upiše u vazduhu, Vasiona čita i ceni.
Neka ti je, sine, svaki glas koji pustiš na jezik, lep i harmoničan, da se ne bi stideo, kad ga čuješ ponovo u prisustvu anđela i arhanđela...“ (Reči o svečoveku)
OPRDMEĆENA PROROČANSTVA
(U STIHOVIMA, ROMANIMA, PISMIMA, TRAKTATIMA, STUDIJAMA, ČLANCIMA I KOMENTARIMA)
2. IZ MONODRAME ‘‘ODE, A DA NIJE POGINUO’’, 1993)
Ne znam da li pišem ono što sam unaprijed vidio ili ono što sam doživio, ali znam da ono što se nije dogodilo, a o tome sam pisao - događalo se! Uzmimo, samo ovo istrgnuće:
Ovaj rat neće niko dobiti,
On će i nas i njih pobjediti!
Ilidža 1992. godine
“Doći će istina i oslobodiće nas”.
Ovom Hristovom parabolom želim
se zahvaliti Bogu i svima onima
koji su me bodrili na teškom i opasnom
putu ISTINOM PROTIV LAŽI.
Pale, 2002. godine
• http://www.4shared.com/document/hQatxvlq/Ode_a_da_nije_poginuo.html
• http://serbianforum.org/domace-knjige/167680-nedeljko-zugic-ode-da-nije-poginuo.html
• http://nedeljkozugic.blog.rs/blog/nedeljkozugic/generalna/2010/04/08/hriscanstvo-i-komunizam
• http://sokolac.slavicnet.com/sokolac/sokolac_nedeljko_forum.html
• http://www.4shared.com/dir/3980502/d24f89d0/Download_knjiga.html
• http://www.youtube.com/watch?v=-lLEBBso7g4
...
Hoćete da vam pričam o trogodišnjem djetetu rata, šta je ono naučilo?!
Prva lekcija je bila: pođi pa stani! Druga: pođi pa stani! Treća, opet: pođi pa stani! Četvrta: pođi-stani odustani! Da su tako radili izgubili bi partizani, sa manje oružja i brojčano nadmoćnijim neprijateljem. Gledano iznutra: toplo pa hladno, toplo pa hladno, toplo pa hladno. To istrga duše! Uz to – desetine primirja. A borci najbolje znaju koliko ih koštaju varke primirja, koja su dovedena do besmisla. Ona su najveće ratne iluzije koje se razbijaju o glavu borcima, komandi, narodu, ali i onima koji se rađaju, pa i onima koji se neće roditi, jer su izginuli oni koji su ih mogli donijeti na svijet.
A u ovom svijetu, opšte je poznato, postoje samo dva stanja – stanje rata i stanje mira. Kada nema rata, u stanju mira – vrše se pripreme za rat. Dakle, sve je rat! A posebno nama Srbima koji dobijamo u ratu a gubimo u miru.
Zato naše ratnike dave sjenke rata, ne samo ovoga, već i prošlih ratova.
U vrijeme primirja uvijek neko nekoga nastoji da prevari; slabiji jačem da utupe oštricu raznim igrama lukavosti, a jači slabije da puste bliže, kako bi im zadali jači udarac!
…
U ratu je najinfektivniji nemoral, jer se u naručju naroda umnožava višak nemanja, ali sve do jednom – dok imaju čime da ga kupuju. Kada toga nestane, kada ratnik počne razmišljati stomakom, unutrašnja trvenja su neminovna – kao vatra koja je u početku tiha, da bi iz dana u dan sve više dobijala na jačini.Ta vatra, za pravo čudo, ne gasi se vodom, već ravnomjernim raspoređivanjem tereta rata – i psihičkog jarma na duši i fizičkog jarma na vratu, sa obaveznim otkrivanjem tatinih i maminih sinova sklonjenih u zavjetrinu i vraćanju dezertera u rovove, a ne u fotelje.
Sve je to jasnoća koja ubija, ali ne neprijatelja, već svoj svoga. Još ako je pri tome vlast nedodirljiva, bojeći se ako se dodirne pravim problemima, da će se osuti – ta jasnoća zadaje smrtonosni udarac, ali sa odloženim djelovanjem...
…
Naše siroto dijete rata iskajava istorijski grijeh, koji je duhovno nasleđe. Od njegovog začeća aktivno sam se uključio u razbuđivanje srpskog nacionalnog bića. Napisao sa, još tada, da u Bosni živi dušman sa dušmanom, uzima jedan drugom potajno mjeru, grudvajući se mozgovima, a u zavjetrini bruse noževe. To je tada tek začeto dijete rata bolje razumjelo nego široke narodne mase, koje su negirale tu tvrdnju. Mislili su da se to uvrtilo u glavu sirovini sa Romanije čija je životna deviza: “Nema pare bez omare!”
…
Naše trogodišnje dijete rata nema oca. Majka mu je zatrudnila od problema. Kada ga je rodila, istog časa je izdahnula. Prije toga je imala samo jednu želju: da njeno dijete, kada nauči govoriti, ništa ne prećuti. Umrla je s mislima da su Srbi magnetna energija koja može sačuvti planetu od uništenja. Umrla je zato što niko nije htio da prizna očinstvo, a ona nije znala ko joj je napravio to dijete rata. Uzalud je tražila po svim srpskim zemljama. I ja sam tražio...
...
Bosna je zlo dijete bivše Jugoslavije. Od ljubavi njenih naroda ništa nije ostalo osim đavoljeg pečata!
Pomirljivo, govori sporo...
U meni se riječi kao žive kreću. Bože, kako me bole oči duše! Rat ovaj neće niko dobiti. On će i nas i njih pobijediti. Ovom ratovanju vidi pravo lice onaj ko čita očenaš za ubice.
S ove strane – čekač!
S one strane – vrebač!
I da su rovovi pomiješani
Bilo bi – pođi pa stani!
2. IZ ZBIRKE PJESAMA ‘‘MOLITVA ZA MRTVE’’ (PALE, UKRADEN GRAD)
Pale - ukraden grad
Napadnuti iznutra
skriveni brane grad
kaže crtač portreta
koji ne vidi svoj lik u ogledalu.
Dok šuma šumi
vlada mirno živi
ni šišarika da im
padne na glavu.
Isti kao komunisti!
Spomenici
pocrvenjeli od stida.
Vidik sa osmatračnice
je sve uži
prećutno govore borci:
neko se igra rata!
neko se igra rata!
Lažni reporteri
šalju vijesti u svijet
ali vraćeni odjeci ih dave.
Bože, da je živ
Jovo Cicović,
koji se klanjao samo Bogu
zemlja bi se otvorila
da u nju propadne
jer najveći grešnici
došli su na Pale
da se obože,
da ukradu od popa Boga
a od Paljana grad.
Dodir života i smrti
(Sarajevo 1992)
U vjetru sjećanja pucketa barut.
Raste srce od straha.
Umjesto milja osilje.
Netragom nestaju izvikivači parola.
Prodali su pogrešne razloge za budućnost.
Onu koju slikah bijelim zorama,
izblijedila je kao prva momačka košulja.
Šalje nevidljive poruke:
Ne razapinji dušu iznad rovova!
Žari se proročanstvo:
kraj trojedne, kraj dvojedne, kraj jedne...
Majstori razlika ogradili su zemlju
za nebesku državu.
Svjetlucaju barjaci,
pjenuša krv, gore riječi-ubice,
šište misli, suhi barut će planuti.
Instrument nasilja napunjen je zabludama.
Štamparije štampaju “Očenaš za ubice”.
Gradonačelnik ne vidi budućnost.
Uzalud zublja, gust je istorijski mrak.
Sa sjenkom unutrašnjeg osmijeha
prolazim kroz grad.
Krv struji u otvorenoj rani:
stranac sam u matičnoj knjizi rođenih.
Kao u kliničkoj smrti eksplozija iznutra.
Gdje li je ona koja je
bijelim zorama bijelila moju košulju?
Nestala sa nerođenom djecom.
Bežanijska kosa, 2002.
Nema zemlje, sve je nebo.
Balkanska vještica pali svijeće
i čara nad Beogradom:
stu, stu, ustuk,
a vjetrovi zla izlijeću iz njenih usta.
rade stranačke vjetrenjače:
melju žito narodne duše.
Kupole sa Vračara –
sabirno sočivo za duše srbalja.
Milić od mačve,
ubožnik,
pjeva tropar Svetog save:
hvala ti oče sveti što si
obezbijedio predivnu vječnost
za nebeski narod.
riječ¬ima bi mogao dizati kamenje,
ali to bi izdivljačilo
pripitomljeni pakao naroda
od koga si tri puta bježao u pustinju…
Iz otrovne voćke zdrav plod
mogao bi spasiti rasrbLjeni narod.
Na putu su vidljivi znaci prepoznavanja,
ali zla oluja ruši mostove između ljudi.
Na bežanijskoj kosi
nigdje tarabićeve šljive spasa …
Nebeski narod uzletio u nebo
ili je u crnu zemlju propao s tugom.
Molitva snijegu
Padaj po crnom obrazu srama,
bijeli sniježe u tamne dane.
Srce puca, a duša se slama
onome ko nosi ratne rane.
Pokrij sve tragove i staze
i sva s istinom sretišta.
Kradljivci budućnosti prolaze,
poštenima ne ostaje ništa.
Padaj i nemoj nikada stati.
Krv struji u otvorenoj rani;
ona se ne može izbrisati…
Đavolu smo crnom prodani.
Kao da nas više neće biti
ili će nas sudba odmajčiti.
3. IZ ROMANA ‘‘SJENKE’’(ULOMCI VEZANI ZA RIJEČ ‘‘BUDUĆNOST’’)
• Sinoć, pred spavanje, u kožni rokovnik je zapisao “U Sarajevu se suvi barut čuva u potaji”. I drugi nje-govi zapisi su pronicali u budućnost. Ali, na kliskoj sadašnjosti ko bi čekao da vidi njihove izbojke. Svak se o svom jadu zabavio i tražio je pojas za spasavanje...
• Iz misli kojima je tijesno u košulji jezika trže ga zvono. Bez žurnog koraka i naglog uzmaha priđe ulaznim vratima. Ne gledajući kroz “špijunku”, otključa i otvori vrata. Ugleda zavičajnog druga Dževdeta Mašića. Vodili su dijalog s dušom u riječima, sa brižljivom analitikom prošlosti i mogućim porukama u budućnost…
• Predratne trlice i početak raspada trojedne Bosne i Hercegovine tjerale su ga na sasvim voljan korak prema Nenadu. Ono što se dešavalo otimalo se zdravom razumu. A Nenad je intuitivan, s dokazanim osjećajem za budućnost...
• Prije nego su sjeli za sto Dževdet pruži poklon. Uzimajući ga, reče:
• Bolje da stoji ili da pokazuje vrijeme unazad, jer u budućno nas ne očekuje ništa dobro!
• Otkud znaš da je sat? – začudi se Dževdet i nastavi ushićeno, sa uzmahom ruku do visine glave. – A, zaboravio sam da vidiš skrivene stvari!
• Nasta tajac, tvrda tišina u kojoj se riječi kamenuju. U njoj se zgušnjavalo vrijeme budućnosti.
• Kao dan je jasno da će se zaratiti – zagreba riječima Nenad po okamenjenoj tišini.
• Gdje ima razuma lako je doći do sporazuma. Ja mislim da će on pobijediti, ali se pribojavam toga što ti govoriš. Poznato mi je koliko možeš da zakoračiš u budućnost.
• Dževdete, Bosna se ne može islamizirati niti može u njoj zavladati pravoslavna masonerija. I jedni i drugi su omeđeni satanističkim krugovima, da ne kažem oreolima.
• Poslije komunističkog jednoumlja, nećemo moći da se snađemo, ostaćemo razuđeni do besmisla: ljudi sa dva lica - dvojedni, sa tri lica – trojedni, sa stotinu lica – stojedni! Samosabirajuću silu ima samo nacionalni zov. Na taj mamac narod se najlakše uhvati. To je predmet teške lakoće pisanja koju će progutati ratna stihija. I neka će. Onaj kome je ružno lice razbija ogledalo. To je poriv da u budućnosti sklanja svoje gnusne tragove… Na brazdi kolektivno nesvjesnog sve je ispisano: naša svijest je pala unesvjest! Mi zduhaći imamo sposobnost da otkrijemo nečiste sile, čitamo to kao đak knjigu…
• Drvo se grana, a njegovi plodovi su gorka slast za budućnost naroda…
• Tvoj instinkt za budućnost nije za potcjenjivanje. Čitala sam ti članak "Kraj trojedne Bosne i Hercegovine". Da si to napisao prije godinu dana, opet bi te progonili, kao za onaj "Radnici pod staklenim zvonom"…
• Poslije Titoe smrti, svi ljudi, a najviše prosjekaši (oni koji su bili mjerilo svega) su osjetili strah od budućnosti. Potapali su se u njemu...
• Nenad je vjerovao da i neorganska materija ima začuđujuću sposobnost da pamti i prenosi informacije. U bliskoj budućnosti aparati će čitati "snimljene" glasove Nikole Tesle, Alberta Ajštajna, Getea, Na-poleona, Hitlera i drugih poznatih, pa i nepoznatih ljudi, u stvarima kojima su se oni koristili. To dokazuje da je mozak najviši oblik organizacije materije. Na slušnim aparatima slušaćemo njihove glasove…
• MEDIJ KOJI VIDI BUDUĆNOST….Elvira se radovala svakom uzmahu ruku i iskoraku u beskrajne dimenzije života. Dodirnula je sanjanu sreću. Pošto je bila vjernik, nije mogla odoljeti a da ne upozna čovjeka ko¬ji je imao u sebi čulo milosti kojim liječi…
• Umjesto bljeska sjećanja na neprijatne događaje, vidjećeš bljesak munje koja osvjetljava budućost. Ona je iz energije tvoje želje...Reci mi šta vidiš i osjećaš?
• Jako mi je prijatno, osjećam da sam se oslobodila sjenki koje su se igra¬le u dubini mojih nemira. Mogu da se sretnem sa svim događajima u bliskoj budućnosti. U meni je neka nova misao i novo djelovanje.
• Vidim proširenu sadašnjost, svaki detalj, oslikavanje budućnosti... Vidim rat u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini, koji se mogao izbjeći, ali nije zbog diktata velikih sila. Bog nikada neće oprostiti Srbima i Hrvatima za rat, a ni Muslimanima, koji su se našli u procjepu.
• Šta će rat donijeti?
• Nasilje, ubistva, masovne grobnice, patnju naroda, razaranje svake vrste, glad i žeđ, nepravedno bogaćenje pojedinaca, preseljavanje naroda, nestanak sela, nove nazive gradova...Pod pritiskom velikih sila, zaraćene strane će morati pružiti ruku jedna drugoj...I dalje će nepravedno napadati jedni druge, zato što ni jedna strana neće da vidi stvarne uzroke zla. Obični smrtnici, koji sve to podnose gotovo bez krivnje, više će vjerovati u postojanje vanzemaljaca i letećih tanjira, nego u dobru volju onih sa kojima se sukobljavaju. Ljudski život na ovim prostorima, dugi niz godina, zaista će imati veoma malo vrijednosti. Bosna, a i njena šira okolina, će postati nesigurna za normalan život. Premrežiće je svako zlo, a dobro će se izgubiti negdje u visinama, u dodiru sa duhom Hristovim, koji će dodirnuti Zemlju.
• Koje su godine najkritičnije po Bosnu i Hercegovinu?
• Sve narede, a najviše 1992. Tada počinje rat…
• U januaru 1990. godine, kada je iščupan stožer jugoslovenskog režima – Savez komunista Jugolavije, u trojednoj Bosni riječi o zajedničkom životu gubile su sjaj. Ni jedno proročanstvo nije bacalo nebesku svjetlost na njenu budućnost…
• To je pobuđivao kohezionu silu među Srbima. Po originalnim tapijama grad Sarajevo je podignut na većinskoj srpskoj zemlji, a Bosna i Hercegovina je sveta zemlja na kojoj su Srbi vjekovali. Znojem su je zaljevali i krvlju branili. Gradili su na njoj crkve i manastire, podizali gradove, kadili grobove časnih predaka, slavili slave, sanjali budućnost za nerođenu djecu…
• LET U BUDUĆNOST…Nenad je osluškivao glas nepogrešive intuicije. Prije nego je okusio majčino mlijeko, zadojen je magičnom moći ri¬ječi. Sunce retorike grijalo je od kada sjećanje seže.
• Rodila ga je žena koja rađa vidovitu djecu. U njemu je kucalo srce kroz koje prolazi svjetlosna formula leksičke krvi. Suviše empatičan, sa naglašenom sposobnošću da se vještije prilagodi na nevidljive društvene signale, pod uslovom da ne govori ono što vidi oko sebe. Snagom misli nije mogao promije-niti odnose među ljudima, ali mogao je na njih znatno uticati…
• … Biću uz tebe, na svim mjestima, čak i tamo gdje ti je mogao biti grob, da me niko ne vidi, ne osjeti, ne posjeduje. Rodiću ti djecu kojoj niko neće moći ukrasti budućnost. Nigdje nećeš biti tuđinac, jer ću te obilježiti, tako da te svi poznaju, kao već viđenog. Zauzimaćeš se za one izme¬đu kojih tre¬ba da pad-ne krv, što će te učiniti besmrtnim...’’
• U najboljem sam dobu! Punih četrdeset. Kao prorok - između svijeta ovog i onog. Umijem da putujem u mjestu, ali i da se nađem i tamo gdje bih želio biti! Ne brini i dalje dvopjeve čujem i dvojedne vidim! Ima li išta ljepše na svijetu? Ali, ovdje u okruženju ratnog požara najčešpe radim, odrađujem posao za budućnost. Bježim od sada; ono što je sada nikako da me stigne. Znam, to je podsvjestan bijeg od pu-ščanog metka. Zato, draga moja - zaštiti me rukama od mjesečne, ljubavnim ovitkom…
• ONI KOJI SU SA BRDA GRANATIRALI SARAJEVO, ZABORAVILI SU DA JE ONO BILO I OSTALO KLJUČ RATA I MI¬RA. EGZIBICIONISTIČKO INFORMISANJE SA PALA U KOJEM SE U DNEVNIU KAŽE DA JE MUSLIMANIMA OSTALA ‘‘FILDŽAN DRŽAVA’’, KOŠTAĆE SRBE U BUDUĆNOSTI VIŠE NEGO DA SU PLATILI AGENCIJU ‘‘RUDER FIN’’. ALI, KO ĆE TO DOKAZATI PONOSNIM NA MANE, KOJI DRŽAVU PRAVE U OBLACIMA, DOK RANJENICIMA NOGE KORAČAJU PO PODZEMNIM SVJETOVIMA…
• Postalo je nemoguće sresti analitičare, vidioce budućnosti. Zašto? Zato što je generalni lider priredio odnoe u kojima nesposobni imaju sposobnost da onesposobe sposobne i u kojima pošteni moraju da se opravdavaju lopovima…
• Na atlasu pravoslavne duše puno je krvi predaka! Dok su preci rasađivali svjetlost, njihovi neprijatelji su zagrtali mrakom budućnost njihovih sinova…
• Ljudi koji učestvuju u nečemu, ne primjećuju tamne strane pojava i događaja, pa čak i kada prođu. I tu ima izuzetaka, postoje ljudi koji na licu mjesta intenziv¬no sve pounutre. Takvima pripada Nenad Všnjić. Zato je mogao uticati na pojave u budućnosti, a one koje su se dogodile i koje se događaju – vidjeti skrivene strane i poruke. Učestvovao je u ratu, ali nije u njegovom ludilu...
• Da nije tako: zar bi se desilo da neizdržljiva sadašnjost puca u neizvjesnu budućnost!?
• Nema veće utjehe u ratu za naod, pa i za svakog živog, od svadbi i rođenjâ. Tada se, kao i na božićne blagdane, raduje nebo i zemlja. Svjetlost ot¬očinje, zrači u budućnost...
• Na svadbi mladoženja Draan postao je lagan kao balon. Misli teku kao bi¬stra rijeka. Vidi skrivene znakoe koji vode svijetlom stazom u budućnost.
• Gledao je žene koje ulaze, zadržavaju se i pričaju o problemima i nedaćama, a onda izlaze... Sve do jedne pratile su titrave sjenke rasula. Nedodirnute ljubalju, došle iz nigdine, odlaze u nigdinu, noseći nevidljivi teret rata. Iz njih govori prošlost budućnosti i budućnost prošlosti. To nije apsurdno poimanje, već ogledalo ratnog stradanja pred kojim se otvara oko u kojem su eksplodirale suze…
• Sve to ako se ima u vidu, ali i vremenska dimenzija, pogled iz budućnosti na ovaj rat, samo jedno, dva, a najviše tri primirja – mogu se opravdati! Sva naredna su takve varke iza kojih teku po¬toci krvi i umnožavaju se grobovi…
• … a nigdje stroja za proizvodnju budućnosti.
• Sluša nebesku liturgiju u jeziku tišine. Prije nego što kre¬ne na put, vozač broda budućnosti pomirio se za zemaljim krajem. Da nije tako ne bi mogao krenuti...
• Deset poslijeratnih godina dovelo je do „smirivanja strasti“, pa su i književnici počeli trezvenije razmi-šljati o tome kako je i zašto došlo do rata i stradanja, kako se to odrazilo na cijeli srpski korpus i kakve to posljedice može i mora imati na budućnost, bar ovih generacija koje su stupile na životnu scenu…
NASTAVLJA SE ...