Nedeljko Žugić, 1

PRAZNIM RIJEČIMA PUSTOŠI SE DUŠA!

VIĐENJE UNAPRIJED, 6

nedeljkozugic | 19 Februar, 2011 19:23

Nastavak, 6                                                                                                  

 

POJAVA KRSTOVA JE

UPOZORENJE SRBIMA NA ZLE SILE 

•  U Knežini kod Sokoca 1997.godine na Blagovijest, jedan od dvanaest velikih praznika, na svijet je došloždrijebe koje je imalo krst na čelu. Šest godina prije toga  biljeg krsta se ucrtao na ramenu VasilijaSkopljaka, rođenog na dan Sv. Jovana Posnika 15. 9. 1991. godine u Zenici, alikoji je u to vrijeme sa roditeljima bio izbjeglica u selu Vrapcima, nedaleko odKnežine. To nije slučajno, ali niko nije tražio odgovor na svijetleće upitnike.

Na Romaniju su,po predanju, poslije Kosovske bitke, došli brat Marka Kraljevića Andrijaš ijedan knez, po kome se mjesto nedaleko od izvora rijeke Bioštice nazva Knežina.Na pridošli narod, koji se nije dao u lance vezati, knezov uticaj je bioveliki. Ne zna se tačno ko je od njih dvojice, knez ili Andrijaš, sagradiočetrnaest malih i dvije velike crkve, u Knežini i bližo okolini. U to vrijemeSokolac nije ni postojao.

Kada su Turcidošli u knežinu, nisu promije nili naziv mjesta (kao što je to bio slučaj saTurkovićima), ali jesu porušili svih četrnaest crkvica, a crkvu pored rijeke suprepravili u džamiju, a onu drugu, ispod brda Kravarevci, nisu dirali.

Godine 1989. jeproglašena manastirom, kojije posvećen Svetom Caru Konstatinu i Carici Jeleni,ali i Presvetoj Bogrodici Brzoj Pomoćnici.

Opšte je poznatokoliki je uticaj crkve na buđenje vjerrskih i nacionalnih osjećanja prijeizbijanja rata u bivšoj Bosni i Hercegovini. Na dan osvještenja manastir, okonjega je kružila živa rijeka Srba iz svih krajeva bivše Jugoslavije. Sijalo senebo iznad Romanije. Duh Sveti dodirivao je zemlju. Nikakvo čudo – Srbi suulagali ogromnu duhovnu energiju u Manastiru i oko njega, prislužujuući svijećeneopojanikm žrtvama Drugog svetekog rata. Ta energija, koja je bilazabetonirana u jamama, strujala je oko mmnastirskog zdanja ulazeći  duše ljudi pobuđujući u njima nacionalna ivjerska osjećanja. Ta energija se širila Kosovom, Hercegovinom, Bosnom,Kninskoj Krajini, Vojvodini, Crnoj Gori, kao i diqem svijeta gdje god živeSrbi.

Sveti Duh jeispisivao tajanstvenu knjigu života i opstojanja Srba. Kao nebeska suza bila mije duša čista. Smetalo  mi je samo što uzcrkvenu ikonogrfiju nose sliku jednog lžnog budnika Srba, koji će onako kakosam to upjesmio ‘‘postati obraz naših vrlina i mana, živa trava u proključalojvodi, Srba koji dišu iz istorije rana, koji vino krvi piju u slobodi’’. Onikoji su nosili njegove slike mislili su da kosovski božuri rastu iz njegovihzpaljivih riječi, a ja sam tada zapisao d je on ‘‘zapadno sunce’’, koje ćeslomiti srpsku nacionalnu moć. Učinio je sve ono što nije Sveti Sava, kada jepravoslavlje opsjedala vatikanska najezda i bogumilskla jeres.

KRST NA ČELUŽDRIJEBETA

  I dâlj i blîz – sve mi je tog aprilskog jutrabilo na dlanu.

Da bi dobioodgovor na svijetleće upitnike, kada rješavam neki problem intenzivnorazmišljam, kao da su mi misli u pokretu... Iznenadi me Panto Đurić, izbjeglicaiz Olova, koji je tjerao krave u polje: ‘‘Ima Boga! Odgovorio sam: ‘‘Ima, višeputa sam se uvjerio. Na operaciji u Beigradu, vratio me u život sa vrata pakla’’.Panto pridoda: ‘‘Tada se javio samo tedbi, a evo, sad se javlja svima nama!’’Bilo je jutro i na stanici su radnici i učenici čekali autobus. Svi su vidjelikobilu sa ždrijebetom na čijem čelu se bjelasao krst. Ovjekovječio sam to uzsaznanje da je oždrijebljeno na Blagovijesti, sa obilježjem krsta na čelu,  u mjestu Knežina, opština Sokolac, a vlasnikje Ljubo Jovanović. Bilo je to upozorenje da se Srbi okrenu sami sebi,oslobađajući se istorijskog grijeha, ako to budu spoznali, ako u sebi pobucdeosjećaj milosrđa...

Iza toga, našaosam se u manastiru Sveti Petar Cetinjski u Cetinju, načinio sam jedannesvjestan grijeh. Fotografisao sam ono što nije dozvoljeno...To je biozajednicki grijeh sto nismo spasili zdrijebe da ga ne pojedu vuci.

BILJEG KRSTA NARAMENU DJEČAKA

Poslije povratkaiz manastira, na putu od Sokoca prema Knežini zaustavio me čovjek kojeg sam poznavaoonoliko koliko i druge ljude iz tih krajeva. Kada je sjeo u sjedište do mene,osjetio sam blagu ugodicu dok je gledao u fotografiju ždrijebeta na čijem čeluje blještao bijeli krst. Vjrovatno je to intenzivnije osjetio od drugih. Rekaomi je: ‘‘Na lijevom ramenu mog sina ima biljeg krsta’’. Odgovorio sam mu da idemo do njega kući i da tofotografišem i uzmem neke bliže podatke od njega i njegove žene. Nije imaoništa protiv, čak se radovao što ću to učiniti.

Sin se zoveVasilije Skopljaka, rođeno je na dan Sv. Jovana Posnika 15. 9. 1991. godine uZenici, a nastanjeni su u selu Vrapcima, nedaleko od Knežine. Otac Dobrinko jepravio krstove od tisovine. Imao je naglašen srčani akcenat u govoru i čistotuu ophođenju, koja se lako primjećivala kod ljudi iz tih krajeva.

Naseliko se uselo Vrapce na početku rata u Bosni i Hercegovini. Prije rata i prije rođenjasina Vasilija, otišao je na poklonjenje Ostroškom Vasiliju. Ispovijedao se sajsnom željom da želi da se oženi, dobije sina i vodi miran život. Monah mu jerekao da će mu se želje ostvariti, a da je njegov jedini dug da sinu da ime pomanastiru u kojem se ispovidio. Ubrzo se oženio i dobio je sina. Dao mu je imeVasilije. Prilikom kupanja, majka je primjetila da dijee na lijevom ramenu imacrveni biljeg krsta, sličan onom ukamenjenom, na mjestu gdje se VasilijeOstroški molio i ukameno ga lijevim kažiprstom.

             Pojava krstova je upozorenjeSrbima na zle sile koje ih okružuju, daleko od slučajnosti, a svako ima pravoda to tumači kako hoće, jer su majstori u različitosti, što dokazuje da subolji drugima, nego samima sebi.

 

 

VIĐENJE UNAPRIJED, 5

nedeljkozugic | 19 Februar, 2011 19:05


NASTAVAK, 5
 
           PSIHO TEST OD NARODNIH POSLOVICA

          Narodne poslovice su ogledalo kolektivnog života. U ocjeni i procjeni ličnosti ništa nije uputnije od toga koje poslovice bi izabrali ispitanici prilikom testiranja za procjenu karakternih i drugih osobina ličnosti od naših lapidarnih narodnih poslovica, kao što su: ‘‘Kakav  čovjek takva i besjeda’’, ‘‘Ko koga begeniše sa njim i egleniše (razgovara)’’, ili (o Bogu) ‘‘ Zna Bog čije ulje u kandilu ogori’’, ili (o čovjeku) ‘‘ Čovjek se u muci, a konj u blatu poznaje’’, ili (o ženi) ‘‘ Sačuvaj me Bože od rđave zemlje i zle žene’’, ili (o roditeljima i djeci) ‘‘ Dijete mnogo milovano, nikad dobro vaspitano’’, ili (o ljubavnom jadu) ‘‘ Dok srce ne zaboli, ne može oko zaplakati’’, ili (o odnosu čovjeka i žene) ‘‘ Muž je glava, a žena je srce kuće’’, ili (odnos prema drugima) ‘‘ Ko zlima pomaže, dobrima škodi’’, ili (mudrost, nauk) ‘‘ Dok se ne namuči, čovjek se ne nauči’’, ili (šta je bolje slušati ili govoriti) ‘‘ Bolje ćeš čuti nego reći’’ i ‘‘ Lijepa riječ gvozdena vrata otvara’’, ili (govoriti-činiti) ‘‘ Lako je govoriti, a teško j činiti’’, ili (prijatelj, put) ‘‘ Drži se novog puta a starog prijatelja’’, ili (traćanje familije) ‘‘ Ko se na svog tuži, sam sebe ruži’’, ili (zakletva) ‘‘ Tako me krv ne jela’’, ili (star čovjek, pomama) ‘‘ Ne može se staro čeljade podmladiti, ali može pomamiti’’, ili (udovica) ‘‘ Bunar voda svaka grozničava, udovica svaka samoglava’’, ili (pravda-istina) ‘‘ Dok se pravi ne namuči, ne može se krivi naći’’, ili (ljudi-Bog) ‘‘ Ko se ljudi ne stidi i Boga se ne boji’’, ili (san) ‘‘ Ko o čemu misli o onome i sanja’’, ili (traženje đavola) ‘‘ Ko vraga svijećom traži, taj će ga i naći’’, ili (sluga-gospodar) ‘‘ Ko nije služio, ne umije ni gospodariti’’, ili (obraz-duša) ‘‘ Gdje je obraz tu je duša’’, ili (pijan čovjek) ‘‘ Što trijezan misli pijan govori’’, ili (vrline, mane) ‘‘ Gdje se trud ulaže, tu  i Bog pomaže’’, ili (zlo) ‘‘ Zlo rađenje – gotovo suđenje’’, (osveta) ‘‘ Ko drugome jamu kopa, sam u nju pada’’…
         Uostalom, sve što čovjek izgovori je testiranje, verbalno ili neverbalno. Sve se to, kad tada, dokaže da je  tako. Ne kaže se uzalud da ‘‘rijeku upoznaješ plivanjem, a čovjeka razgovorom’’. Sve što čovjek kaže je psihometrijska matrica, za mjerenje odnosa među ljudima. Zato je priča, za čovjeka, bitnija od hrane i haljina, jer sve što je nastalo među ljudima, razvijalo se kroz govor. 
         Iz neizgovorene Božije riječi nastao je svijet. Svjetlost Božje riječi čovjek nosi u sebi od začeća do umiranja.
       Suha riječ je jalova i besplodna, sa oreolom mraka, a vlažna je rodna sa oreolom svjetlosti,   koja oplođuje majku zemlju sa najljepšim cvijetom zemaljskim – čovjekom!
Naučnici su na pragu da stvore uređaja koji će ‘‘čitati misli’’, ali nije li zlatno pravilo, teološko i moralno, da je čovjek odgovoran prema mislima, kao i prema riječima i djelima! 
          I ti uređaji će potvrditi činjenicu, siguran sam u to, da su  narodne poslovice ogledala kolektivnog života i kolektivne svijesti jednog naroda. U njima pulsiraju gravitacone sile opstanka čovjeka na zemlji!
         Napravio sam psiho test sa Vukovim nariodnim poslovicama. Evo kratkog testiranja za čitaoce. 
        Koja vam se poslovica najviše sviđa: (1) ‘‘U Pravo drvo grom najčešće puca’’, (2) ‘‘Doći će vranac u klanac’’ ili (3) ‘‘Ko istinu gudi gudalom ga po prstima biju’’. Odgovori se ne razlikuju u nijansama, već u ‘‘krupnim sitnicama’’ koje život znače. Onaj ko se aktivno suprostavljao odnosima koji vladaju u drušvenoj zajednici, odgovoričće da mu se najviše sviđa (1) prva ili (3) treća, a koji je bio posmatrač, bolje reći prilagodljiv tim i takvim odnosima, odgovoriće na (2) drugu poslovicu. Daljnjim gradiranjem istih, dobije se test (još bolji od Roršahovog) za procjenu ličnosti. Pokušajte sami. Osjetićete uzdignuće od sopstvenog umijeća.

            BALVAN ‘‘PUK’O’’ OD OPTEREĆENJA

          Analizirajući, površno i dubinskii, stanje u šumarstvu, dolazimo do zaključka da je balvan opterećen troškovima da je  „puk’o" još u dubećem položaju. Gledano očima prosječnog čovjeka, to se čini nevjerovatnim, jer kada vide kamion sa balvanima odmah pomisli da novac ulijeće u džepove zaposlenih u šumarstvu.
            Stručnjaci za poslove eksploatacije znaju šta sve tereti kubik, odnosno trupac.
       To su (kao direktni troškovi) provođenje doznake i izrade izvedbenog projekta, izgradnja novih šumskih kamionskih puteva, popravka i održavanje postojećih šumskih kamionskih puteva, izgradnja i održavanje izvoznih traktorskih vlaka, sječa i izrada drvnih sortimenata u šumi kod panja, primicanje i izvoz drvnih sortimenata šuma od panja do šumskog kamionskog puta i utovar i prevoz od šumskih stovarišta do centralnog stovarišta, a (indirektni troškovi) izrada šumskoprivredne osnove, šumsko uzgojni radovi, zaštita šuma, izrada, izvoz i plasman slučajnih užitaka, izgradnja pratećih objekata u šumarstvu (lugarnice, osmatračnice, čeke i drugo), ostala investiciona održavanja i tekući troškovi poslovanja.
Kada se svemu tome doda da su redovni, ozakonjeni zahvati da JPŠ ‘‘Šume RS’’ izdvaja po deset odsto za Agenciju za šumarstvo, proširenu reprodukciju i lokalnu zajednicu na kojoj se nalaze organizacione cjeline, balvan je ‘‘puk’o’’ još na panju. Obaveze ‘‘šuma’’ prema opštinama su tri puta veće od izdvajanja u Federaciji BiH, Srbiji i Hrvatskoj. 
        Mr Radovan Simić, koji je pisao prošli Zakon o šumama (važeći od 1992 do avgusta 2008. godine) kaže da novi Zakon o šumama ima negativan odraz na ukupno poslovanje Javnog preduzeća šumarstva i njegovih organizacionih dijelova, kojeg je zbog značajnih manjkavosti i nedostataka nemoguće sprovesti u praksi. Simić se pravom pita: zašto je i kako donesen. U prilog tome ide mišljenje šumarskih stručnjaka i svih zaposlenih u JPŠ ‘‘Šume RS’’, koji su potpisali peticiju u kojoj traže da se što prije ide u izmjenu i dopunu Zakona o šumama, jer Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, kao predlagač, u postupku donošenja, nije prihvatilo i ugradilo u zakon ni jednu primjedbu i sugestiju koje su isticali u toku javnih rasprava predstavnici ‘‘Šuma Srpske’’, u kojem je zaposleno više od 400 inženjera i i 600 šumarskih tehničara... ‘‘Zbog svega toga, Zakon o šumama je nametnut’’, naglašava  Simić.
        Većina šumarskih stručnjaka, a posebno onih koji su na rukovodećim mjestima, smatra da je formiranjem Agencije za šume unijeta pometnja u šumarstvo, jer su izmiješane i isprepletene nadležnosti Agencije, resornog ministarstva i Javnog preduzeća „Šume Srpske".
Neđo Ilić, direktor JPŠ ‘‘Šuma Republike Srpske" ističe: ‘‘Imamo zaposleno oko 4.000 radnika i plašim se da će cio sistem da bude doveden u pitanje kada Agencija počne sa radom. Iako smo upozoravali da formiranje Agencije za šume nije dobro rješenje, nije bilo sluha za naše stavove. Nije mi jasno zašto se predlagači Zakona o šumama nisu osvrnuli na iskustva Srbije i Hrvatske, kada je riječ o radu agencija za šume’’. 
Direktor Ilić je u pravu, jer Srbija i Hrvatska nemaju Agenciju za šumarstvo, a Slovenija ima, ali pri Slovenskom šumarskom institutu. 
         U opertivnoj analizi nameće se zaključak da je agencija fantomski organ u šumarstvu Republike Srpske, a prema analizama Radovana Simića, ‘‘glavni je razlog donošenja novog Zakona o šumama, koja slabi status i važnost Javnog preduzeća šumarstva u RS’’.
           Sve u svemu, kada se uopšteo pogleda na novi Zakon o šumama, dobija se utisak da je on nametnut, kao rezultat javnog pritiska predstavnika međunrodne zajednice u BiH, a naročito OHR-a i Američke ambasade, koji su prije njegovog donošenja naručili i platili ‘‘Nezvisnim novinama’’ feljton ‘‘Kriminal i korupcija u šumskim gazdinstvuima u BiH’’. 
            Siguran sam da bi u akcionom istraživanju  fenomena ‘‘balvan puk’o od opterećenja’’ došli do rezuiltata da je ovo stanje ‘‘nepodnošljivih okolnosti’’ uzrokovao najviše nepovoljan i nametnut Zakon o šumama, na drugom ekonomska kriza i na trećem organizacija Javnog prduzeća ‘‘Šume RS’’.    


              BANKE BEZ FABRIKA KRADU BUDUĆNOST

             Od  malih nogu su me učili da u fabrici postoje strojevi koji proizvode budućnost, a da banke sa  kreditima i kamatama troše. 
         Da pređem na jezik golih činjenica, bez poezije i metaforâ, što vodi u svijet metafizike. 
         Na Sokocu, koji ima površinu od 729 km2, administrativno podijeljena na 10 mjesnih zajednica sa 80 naselja u kojima živi oko 15.500 stanovnika, ima šesta banka, među kojima su Nova banka, Bobar banka, Balkan investment  banka, Uni kredit banka, Hypo grund banka i Razvojna banka, slučajnom prolazniku koji ne vidi nigdje djelotvornu fabriku, osim privatnih drvoprerđivača i Nove romanije (koje teško da opstoje), stane disanje i stane misao, što bi se reklo ‘‘da ti mozak stane’’. A više od pet decenija u Sokocu je nosilac razvoja bila drvna industrija za primarnu i finalnu preradu drveta, koja je pokrenula pogon Tvornice valjčanih ležaja, tekstilnu i kožarsku industriji (proizvodnja tepiha, dječje konfekcije i dijelova obuće), građevinartstvo i trgovinu uz ekspanziju mala privreda.
        Između šest komercijalnih banaka postoji velika tržišna borba, kao šest krpelja koji bi da se napiju krvi iz iste vene,  u kojoj je krv sve blijeđa i uskoro će presahnuti, jer nema proizvodnje koja je srce opstanka i razvoja.
        Zašto, zato što je tačno ono što sam naveo na početku: fabrike proizvode budućnost, a banke je kradu.
          Kada u google pretraživaču ukucate sintagme ‘‘previše banaka,  ‘‘banke se gase’’ ili ‘‘žiranti vraćaju kredite’’ dođete do frapantnih zaključaka: stroj za budućnost je stao! 
Mentalna stabilnost našeg društva, već odavno,  mjeri se brojem samoubica. A to je, kako bi rekli antropolozi, sociolozi, a naročito defektolozi, krajnje bolesno društvo. I za to imamo primjer u svakom nastanjenom mjestu u Republici Srpskoj, bilo je onih koji su izvršili nasilje nad samim sobom – ubili su se u stanju nepodnošljivih okolnosti. 
    Tako je pedeset jednogodišnji Božidar Radovanović, radnik ugljevičkog „Termoelektra“, ubio se iz vatrenog oružja u ponedjeljak 1. marta 2010 godine, u popodnevnim satima, u svojoj kući u Maleševcima, opština Ugljevik. Bio je poznat kao pravi domaćin, dobar majstor i upravnik remontnog pogona, izuzetno vrijedan i pošten čovjek.
          Postoji i udruženje žiranata, koje je registrovano zato što je kratak put od žiranata do siromaha. U Cazinu se samohrana majka ubila zbog tuđih kredita…Taj ‘‘altruistički’’ čin ukazuje na slom svjesnog stava, a to je smak svijeta...
          Narod je, što bi rekao Mopasan ‘‘stado čas tupo stpljivo, čas divlje razjareno’’. Nema fabrike, da narod više radi, a manje priča…Mladi se drogiraju, piju ubijajući se međusobno...Moja malenkost je više puta davala odgovor zašto je to tako?! Samo zato što mladi osjećaju da im je ukradena budućnost. Čak i materinjem stomaku, kao nerođeni, oni su vrištali na ovaj svijet. A to čine samo neželjena djeca i djeca kojima je ukradena budućnost.
          Na google pretražvači sintagma ‘‘prodaja fabrika’’ proteže se u dugi niz, čak beskonačan, na sve strane…Treći, peti, deseti tender za prodaju...
       Za analiziranje takvog stanja siromaštvo je ključna riječ, jer je avetno prati nezaposlenost i socijalna isključivost. A to je, kao i povćan broj samoubica, vrlo indiativno, jer se sve svodi na sociološke dijagnoze u po dvije stamene sintagme (koje sam do sada više puta ponovio): ‘‘sveto siromaštvo’’, ‘‘višak nemanja’’, ‘‘ukradena budućnost’’. Ne znam kako do sada neko nije doktorirao na tim temama. Meni takva titula ne treba, jer je umnožena do besmisla. I univzitetski profesori su najveći poslijeratni profiteri. Niko od njih nije reagovao na dva ključna lidra (da im ne govorim imena). Prvi je govorio: ‘‘haos ima svoju logiku’’ (za profitere i pauke rata), a drugi ‘‘dodatna doza haosa’’ (to znači stisni d daske a uzmeš iz svih džepova i zadžepaka). 
            Bnkarti, šta vi kažete na to? Vidite li moj dežurni svijetleći upitnik, ili ono što kaže  mudra hercegovačka poslovica ‘‘kad se zapali i sirovo gori’’, a ja bih dodao da narod ima još golu dušu – za narodnu sačekušu!
          Političari, ubili ste dokaze iz prošlosti narodu kojem ste oteli budućnost. Vi ste dobro shvatili ‘‘Pohvalu ludosti’’ Erazma Roterdamskog, koji kaže da je ‘‘čovjek tako satkan da izmišljotine na njega više ostavljaju utisak nego istina’’.
           Ja sam se ovako sitan i beznačajan, ali u tragovima koje ostavnjam iza sebe dokazao da sam više volio činjenice, koje su jasne do bola, nego sitne emocije koja će mi zadovoljiti dušu – danas, a već sutra – ukrasti budućnost.
            Nizak nivo narodne svijesti, dao je svojevrstan doprinos svemu ovome što nas je snašlo, jer ne kaže uzalud vodeći svjetski filozof Hegel ‘‘da narod ima vlast kakvu je zaslužio’’. Kod nas - svijest je pala unesvijest’’.
            A što se tiče kulture, od dijaloga, do one suštinske, koja je ključ života, nju kreiraju mediokriteti, polupismeni i neuki stranački podobnici, kakva je udovica koja jaše i nadjahuje načelnika i sve ostale, da joj ne spominjem ime, jer mi je zabranila nastup u sali dok je ona direktor...Nikakvo čudo, u tom gradu je ubijeno šesnest ljudi, svi znaju ko je, ali voda im je do usta i mafija je rafalanjem ljudi začepila svima usta.
Mafija ima državu, koja je gospodar života i smrti i koja se prelijeva u sve vladajuće stranke, dobro živeći od nedostatka dokaza. Ona ima ljude koji fanatično izvršavaju sve njihove zadatke, da sklanjanja ljudi iz života do brazdanja krstova duž granice Republike Srpske u dužini d 25 metara i duplo manjem raskrižu (12,5), u koje su ubrazdili na hiljade krstova sa nagorelim svijećama... Takav krst pojavio se na Kopitu pored Sokoca, na trouglu između opština Sokolac, Han Pijesak i Rogatica, koji dobro upućeni nazivaju ‘‘Bermudski trougao’’ na kojem je nestalo dva miliona maraka iz Pavlović banke...i šta sve ne još!
           Zloglasni teror pljačke naroda ja pri kraju. Narod opasno ćuti. Da spsio golu dušu, ja predviđam, još jednom – narodnu sačekušu!

                 SREBENICA NIJE PREDATA  VEĆ PRODATA

            Naser Orić je završio policijsku školu u Zemunu i radio je kao policajac u Beogradu, na Kosovu i u Sarajevu, a 1990. godine postao je pripadnik policijske jedinice koja je  brinula o bezbjednosti predsjednika Srbije Slobodana Miloševića, s kojim je  2003. godine bio na istom spratu zatvora u Ševeningenu.
           Sin Slobodana Miloševića Marko  imao je telefonske razgovore sa Naserom Orićem,  tvrdio je portparol Tužilaštva za ratne zločine Srbije Bruno Vekarić, a čestitao mu je , nakon dvije godine pritvora, kada ga je Haški sud pustio na slobodu.
Za odanost čuvara predsjednika Slobodan Milošević ga je nagradio pištoljem  s ugraviranom posvetom. 
                O tome piše Vuk Drašković u knjizi "Meta", navodeći da je među policajcima koji su njega i suprugu Danicu uhapsili, nakon beogradskih demonstracija 9. marta 1991. godine, bio i Orić. 
                Uz sve to treba imati u vidu i  odgovornosti holandskog bataljona u sastavu mirovnih snaga UN za tragediju u Srebrenici, zbog čega pala holandska vlada.
Početkom rata, po dolasku iz Srbije, Naser u Srebrenici formira jedinicu koja ga slijepo prati, koja je spalila  preko sto srpskih sela, i ubila 3.262 Srba sa područja istočnog dijela Republike Srpske.
            Krajem 1992. godine Muslimanski okruzi su padali jedan za drugim. Muslimanske snage u ovom dijelu Bosne beznadežno su se borile da zadrže strateški važne teritorije, ali su njihovi napori bili uzaludni. 
       Savjet bezbjednosti UN je donio Rezoluciju o formiranju četiri zaštićene zone u Bosni: Srebrenica, Žepa, Goražde i Bihać, na osnovu koje je te zone trebalo demilitarizovati i zabraniti sve vojne letove, osim onih koji imaju isključivo humanitarni karakter.
Dolaskom NATO snaga u Bosnu, pod zastavom UN, i Rusi su se  probudili. Organizovan je sastanak između vojne obavještajne službe bosanskih Srba i Rusa (iz tzv. grupe GRU), pod nadzorom srpske vojne obaveštajne službe KOS. Tema razgovora bio je Naser Orić, gospodar života i smrti Srebrenickog okruga. 
           Srpske vlasti u Bosni su zbog toga uputile oštar protest Unproforu, žaleći se na rad "holandske jedinice", koja je u potpunosti upućena u zločine muslimanske vojske, ali ništa nisu preduzimali, jer je Naser Orić za dvije godine uspio da drži pod kontrolom vojsku i kompletan život u Srebrenici.  Postao je biološki otac preko 300 djece. 
Kao gospodar života i smrti, a za 5.000 DM  izdavao je potvrdu o napuštanju Srebrenice  i odlazak u Holandiju, koristeći helikoptere UN.
            Srebrenica je bila u okruženju, i da nije proglašena zaštićenom zonom davno bi pala. To je znala i komanda holandskog bataljona  UN, pa su počeli  pregovorati zajedno sa Orićem i centralom u Sarajevu,  da se izvrši zamjena Srebrenice za Ilidžu i Hadžiće, koji su bili pod srpskom vlašću.
            Početkom 1995. godine, preko Pala, uz pomoć duvanske mafije, po dogovoru, Oriću je proslijeđeno pet miliona dolara.
               Naser je insistirao da niko ne sazna da je Srebrenica prodata Srbima. 
Sve se odvijalo po scenariju: Srbi su napali holandski bataljon koji je uzvratio paljbu, kako bi komanda UN pozvala NATO avione da podrže holandsku jedinicu i odbrane zaštićenu zonu u Srebrenici.
             Par ljudi iz holandske obavještajne službe otišlo je direktno u komandu Potočari, da se vide sa predsjednikom Radovanom Karadžićem, uz dogovor o povlačenju holandskih trupa iz okruga, da se zaštićena teritorija preda generalu Mladiću, pod uslovom da holandske trupe neće biti diskreditovane.
           Nakon toga, desio se sastanak Mladića i Karadžića, koji nisu bili u dobrim odnosima, i predaja  ispred televizijskih kamera.
              A ta predaja je, u stvari, prodaja za pet miliona dolara. Temeljni dokaz je Naserov odlazak iz Srebrenice holandskim helikopterom u Tuzlu, sa koferima punim novca, gde ga je čekao glavni vođa Alija Izetbegović. 


                  KRAJ TROJEDNE BOSNE

            Bosna i Hercegovina, kao multietnička država, davno je primila smrtonosni udarac sa odloženim djelovanjem, prije bilo kakvog pominjanja referendum o otcjepljenju Republike Srpske. (Objavio sam to sa istim naslovom u sarajevskom ‘‘Oslobođenju’’ krajem 1991. godine)
               Ni Barak Obama, ni Alkaida,  ni 52 islamske zemlje, ne mogu to spriječiti, osim da se crna zemlja raspukne i da Srbi u Republici Srpskoj u nju propadnu.
Dejtonski sporazum je zaustavio rat u Bosni i Hercegovini, ali neće onemogućiti raspad Bosne i Hercegovine, jer Bošnjaci, kao Srbi i Hrvati,  žele svoju nacionalnu državu. I to je kraj svih krajeva, sna o multietničnosti koji frustrira Bošnjake.
               Ako su Albanci mogli proglasiti nezavisnost Kosova, kao nacionalna manjina u Srbiji, onda i Srbi u Republici Srpskoj, kao državotvoran narod, ima međunarodno pravo da se na referendumu izjasni za nezavisnost.
           Muslimani, bježeći od svog nacionalnog identiteta, vide u Srbima svoje neprijatelje, a u dalekim islamskim zemljama svoje prijatelje. Srbima iz Bosne kažu: ‘‘Ako niste za Bosnu, idite u Srbiju’’. A šta bi se desilo da njima Srbi kažu: ‘‘Ako vi niste za naše otcjepljenje, idite u neku od 52 islamske zemlje širom svijeta, ostavite Bosnu nama!’’
Niko kao Meša Selimović nije bolje odgovorio Islamskoj  vjerskoj zajednici, kada ga je pitala: ‘‘Zašto nas, bolan, Meša nazva otpadnicima od vjere’’, a on im je lakonski odgovorio: ‘‘A kako da nazovem one koji prime vjeru okupatora?!’’
          Evo tog citata iz njegovom romana "Derviš i smrt", koji slikovito opisuje muslimane u Bosni: "Muslimani su kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više ni toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije.
            S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo u naprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog riješenja.
             Ne mogu Bosne održati moneta, registarske tablice, PDV sistem, granična kontrola i korumpiran i podijeljen državni sud. Preko noći se to može promijeniti, jer volja naroda je najjača koheziona sila.
            Republika Srpska je faktički nezavisna, jer njenu vezanost za Bosnu i Hercegovinu srpski narod doživljava kao najveći čin uvrede. 
          Referendum i deklaracija o nezavisnosti treba da bude neprimjetan čin za međunarodnu zajednicu, koja je do sada primjenjivala pogrešne aršine kada su Srbi u pitanju.
          Ako se tome suprostavi OHR, to će biti jalova prepreka, kaže bivši visoki predstavnik u BiH Pedi Ešdaun, naglašavajući ‘‘da je OHR mrtvo tijelo i da ga treba odbaciti". 
             Bez trećeg entiteta Hrvatima u Bosni prijeti nestanak, iako Hrvatska, ustavno ima obavezu da pomaže Hrvate u BiH.
Kulturne institucije sa obilježjima multietničnosti se gase, skoro da i ne postoje. Nacionalne kohezione sile su raspukle tlo njene trojednosti. Bilo i nikada više! Opominju nas na to i duge sjenke iz prošlih ratova. Zar nam trba još jedan da bi shvatili da je tako?
Islamiziranje Bosne potvrdiće svi napredni Srbi, Hrvati  i Muslimani. Ona nema matricu trojedne države!
           Po porukama iz kolektivno nesvjesnog, ‘‘pada šapatom’’ nestaje dok se ogleda na geografskoj karti svijeta! 

                NARODNA SAČEKUŠA

            • Sa slabljenjem konfederalne jedinice Republike Srpske, u čemu učestvuju međunrodni i domaći zvaničnici, koja se sve više unitarizuje u BiH, raste broj nezaposlenih i gladnih, nezbrinutih i obezglavljenih, najkraće rečeno golotrbih.

         •  Političari koji su sebe obogatili, stalno su uz instrument nasilja svirali najtužniju narodnu elegiju, pisao sam više puta o tome, ‘‘Sveto siromaštvo’’. Taj isti narod, gutao je strah i strasno glasao za sijače straha, koji im kradu sadašnjost i puca  u budućnost. 
 
             Sada se tom narodu nateže oroz na duši...Poslije energije zablude, samo ga istina može spasiti, a da bi došao do istine – ostaje mu samo jedan put: da sijačima straha priredi narodnu sačekuđu! Kada i kako – svijetli se upitnik narodu, koji u odsudnim trenucima, traži onog ko će ga povesti. Taj isti narod, kome se otopila energija zablude, opet čeka, ukopan na mjestu, u rovove samoništadogodizma.
         Izađi narode,  izravnaj nišan i mušicu, napravi narodnu sačekušu političkoj lopovskoj oligargiji, profiterima - paucima rata, korumpirnim sudijama, načelnicima MUP-a, novopečenim biznismenima koji su pokrali fabrike i od otpada pravili crkve profiteruše, samo da tragove zavaraju... Izađi narode, pocjepao sam zakon ćutanja običnih ljudi. Toliko mogu, toliko smijem,  a da me Bog ne kazni. Sve ostalo je u Božijoim i vašim rukama. 
            U Republici Srpskoj živi  oko 1.391.000 stanovnika, a od tog broja,  u procentu  90 posto, svira stomak violina. To je proizvela politika sijača straha – grobara srpskog naroda u BiH – SDS-a i njegovog čeda, sina ‘‘besmrtnika’’: vođe lopovske oligarhije i svih srpskih smaknuća! Bog i osiromašeni narod znaju njegovo ime. Ja više ne mogu da  kažem, jer je napeta strijela javnih prozivki: ‘‘Predaj se, i moja te žena moli’’, dok narodni guslar (zaista  nsrodni) pjeva: “Na vrh gore Romanije, lopovska se klika krije, pobili su srpske junake, a sad je na redu narod da se ubije’’!
          Zato je, to tvrdim vrlo odgovorno, bez političkih konzekvenci, na redu narod. Ako ostane zakovan za tišinu, podigao je sebi spomenik “vječnog ćutanja”. Iz ukamenjene tišine će slušati eruptivne i proročke stihove Đure Jakšićsa: “Ta Srbim kipi, kipi i čeka, il,  neda đavo, il,  neda Bog!”
           Zašto je to tako? Zato što je lider lopovske oligarhije pravio narodu pjesničku državu u oblacima, gradeći na romanijskom tibetu aerodrom, da mu narod uzleti u nebo… Direktor avio-kompanije je bio moler, nije znao vršiti navigaciju, pa je narod umjesto u nebo, u crnu zemlju propao sa tugom, a prije toga je bio ozračen siromaštvom. Direktor aerodroma, doživio je smak svijeta u malom, kao u one ratne dane kada je sa lopovskim liderom pravio raskos (prvi otkos niz Glasinac, gdje je trebao biti aerodrom)…Kakva simbolika za specijalistu grupne psihotrerapije – “raskos” (prvi otkos na koji se, s druge strane, trava vraća), za promijenu svijesti. On je bio pravi majstor da manipuliše nesvjesnom i nekontrolisanom  histerijom naroda opsjednutog “nacinalnim refleksom” opstojanja. Držao mu je sve niti ticalice, kao marioneta u rukama monstruma Slobodana Miloševića, koji je potrošio svu pozitivnu naciuonalnu energiju Srba, slomivši nacionalno biće…Sada ga rahitični u mozak slave kao Haškog heroja, oni koji pjevaju “unesrećitelju Srba u BiH” pjesmu da ga ‘‘jelika krije’’, a ta “jelika” ima profiterske grane, od zemlje do vrha. 
        Za njih Visoki predstavnik za BiH Pedi Ešdaun kaže: “To je mala banda korumpiranih političara kojima je više stalo do ratnog vođe bosanskjih Srba…nego do naroda Bosne I Hercegovine”. A “visoki” je pio rakiju kod ratnog kazana tog vođe na Palama. 
           Da bi se sve to neutralisalo, prije nego što narod napravi svoju sačekušu, treba neko da identifikuje problem, neko ko dolazi iz bijele sjenke oblaka i koji će tamo i otići, ali koji ne ostavlja maglovite tragove.  Narod će sam naći svog vođu. A ako ga ne nađe, nestaće u bijeloj sjenci oblaka, tamo odakle mu namiguje nacionalni  mit. Lopovi će samo sebi napraviti sačekušu. Skoljeni su sa svih strana. Reže, a otrovni zijev njihovih usta pušta iscjedak narodnog gnjeva: “Dabogda imao pa nemao” i “Ko zasreći sa šume, sačekaj njegov kraj”. 
           A a ljudima - uputno je suditi na njihovom kraju. Ako krenemo ranije, priznali smo svoju krivnju, a pogotovo ako smo robovali “zakonu ćutnje običnih ljudi”. Pisac ovih redova – vrlo dokazano (krvlju i znojem) nije. Zbog toga ne želi da budem črelnik narodnog gnjeva. Za narodnu sam sačekušu, s blagim osmjehom i narodnom poslovicom: “Zaklela se zamlja raju da se tajne sve saznaju!” Dodao bih tome, upjesmljeno: narod ima dušu, ima svoju sačekušu!
                                                                                                  

           NATAVLJA SE...

viđenje unaprijed, 4

nedeljkozugic | 19 Februar, 2011 18:44

 
NASTAVAK, 4
 
             DIMENZIJE NACIONALNOG BUĐENJA

           U odsjaju nacionalnih budnika titrale su sjenke prošlosti. Od njih je raslo veliko oko straha. Čovjek ne vidi svoju sjenku, koja je realna dimenzija egzistencije.
         Bijela sjenka oblaka ogledala se u dubini jezera Stojčevac, ispod Igmana, u junu 1991. godine, gdje su se posljednji put sastali lideri jugoslovenskih republika. Tri dana prije usiljenog i jalovog sastanka, asfaltiran je put u ilidžanskoj aleji. Smiješno je djelovalo obezbjeđenje puta i objekata. Lažnim strahom branjeno je nešto čega nema. I psi su izgledali zbunjeni, kao da su znali da gube gazdu. Riječi lidera koje su izgovarali, mrzile su se između sebe. I mislima je bilo tijesno u njima. 
          U stupi nazlobica nacionalnih trvenja blijedilo je platno slobode.
        Užižila se guslarska struna, zazelenila se krv, suviše se ukazuje Gospa u kamenitom Međugorju... U strahu koji guta dušu gubilo se troliko i trojedno lice Bosne.
Nevidljivi neprijatelj izlazio iz sjenke koraka rušitelja Jugoslavije...
         Srbija nije uspjela da poništi autonomiju svojih pokrajina. Nemogućnost revizije Ustava frustrirao je Srbe do masovne eksplozije nacionalnog buđenja i odlučnosti da se nastavi borba. 
           Jugoslavija je država koja je živjela 70 godina, a rođena je u krvi i umire u krvi. U njoj je bilo suviše tamnih dana za Srbe, a svima drugima je bila oreol zaštite u kojem su čuvali pritajeno svoje nacionalizme. Rasturena je iznutra, a sa vana je dotukla hrvatska politička emigracija.
           Za Slovence je bila tijesna košulja jugoslovenstva i komunistima. Oni su odavno tražili svoj "otok slobode", ali su imali strah od Jugoslovenske narodne armije. Strah se smanjivao što se više zaoštravala kosovska kriza. Zato su i držali mitinge solidarnosti sa Albancima. Građani su tražili služenje vojnog roka u svojoj republici. Oslobodivši se straha od vojnog udara, vodnik Janez Janša istjerao je vojsku Jugoslavije iz Slovenije.
          U to vrijeme Hrvati "mudro ćute", jer im je Tito sa Bakarićem i Kardeljem stvorio teren da više postižu ćutanjem, nego Srbi govorom i nacionalnom homogenizacijom.
          Papske struje iz Vatikana nisu naizmjenične i vrtložne, kao kod Srba i Muslimana. Vjera ih je održala jer u središtu srca nikada nisu bili rashrvaćeni pod udarom komunističke ideologije, kao što je to bio slučaj sa Srbima, Muslimanima i Makedoncima. Njihova crkva ne odbacuje, već uzdiže do svetaca njihove grešnike pokajnike.
          Hrvatska politička ćutnja svima je dobro poznata. A i kada govore – riječi im ne padaju u prazno. Stipe Mesić je, sjedajući u stolicu prvog čovjeka Jugoslavije, rekao kako ona zapravo više i ne postoji. Srbin ako bi to rekao, nikada u tu stolicu ne bi sjeo, niti bi joj se primakao. Oni se ne dave u plimi prošlosti, kao Srbi i djelimično Muslimani.
           Iz ćutnje prvi je iskoračio Ante Marković. Nije djelovao nacionalistički, već kao neko ko može Hrvatsku izvući iz teške ekonomske krize, sa razvojem naftne industrije i turizma, u čemu je, kao predsjednik vlade Jugoslavije, uspio. Ne bi uspio da ga nisu podržale velike sile, koje su smanjile dugove Jugoslavije sa 21 na 12 milijardi dolara, a povećale devizne rezerve na 10,5 milijardi dolara. Suspregao je inflaciju i učinio dinar konvertibilnom valutom. Bile su to posljednje čari laži Evropske zajednice i Amerike, koji su tvrdili da je Jugoslavija 30 godina ispred drugih komunističkih zemalja Evrope.
Lažna braća u Jugoslaviji postali su stranci u matičnim knjigama rođenih. 

             ŠTA  JE  SRBE  NATJERALO  U  RAT

         Početkom 1991. godine, Alija Izetbegović, bez saglasnosti i obavještavanja srpskih članova Predsjedništva, odlazi u privatnu posjetu predsjedniku Austrije Kurtu Valdhajmu, čovjeku nacističke prošlosti vezane za prostor Jugoslavije. Ta posjeta bila je uslovljena, da bi bio primljen kod pape u Vatikan.
     Ispod debele sjenke posjete Vatikanu krili su se putevi u islamske zemlje sa fundamentalističkom orijentacijom. Nije ga brinulo kako će to primiti više od 32 odsto Srba u državi koju predstavlja. Što su se više širili i pleli putevi sa islamskom fundamentalističkom mrežom, sve više je dolazilo do homogenizacije Srba u Bosni i Hercegovini. Alija je postao srpski ujedinitelj! 
          Predsjednik je postao sijač straha: "Ili će biti kako Muslimani kažu, ili nema mira. Hiljade mladih muslimana obučeno je i spremno da brani suverenu Bosnu i Hercegovinu, pa ako treba i terorističkim aktivnostima, ako nekome padne na pamet da porobi muslimanski narod."
      To je pobuđivalo kohezionu silu među Srbima. Po originalnim tapijama grad Sarajevo je podignut na većinskoj srpskoj zemlji, a Bosna i Hercegovina je zemlja na kojoj su Srbi vjekovali. Znojem su je zalijevali i krvlju branili.
"U Bosni ima dva miliona Muslimana, Srbi i Hrvati ne mogu da nas progutaju", šepurio se u izjavama predsjednik, gutajući riječi o miru.
Ljudi koji su ga podržali i obnarodovali njegov politički život, poput Adila Zulfikarpašića, koji se odrodio od njega osnivajući Bošnjačku stranku, govorili su: "Alija želi, kupujući vrijeme, sve da zavara, obnarodujući ideju o Bosni kao građanskoj državi, a u zasjenku vlasti kroji mrežu islamske republike..."
         Tako je Bosna sve više postajala barutana.
         Izetbegović je igre lukavosti naučio pred sudovima i u zatvoru. Čekao je momenat za izazivanje rata. Patriotska liga bila je obučena i naoružana. Ofanzivni muslimanski fundamentalisti kupili su američku administraciju, koja ih je podržala u ratu za suverenu Bosnu i Hercegovinu.
         Na Osnivačkoj skupštini Stranke demokratske akcije čuo se poklič: "Šahovnica i polumjesec će biti na Drini." To je prethodilo vezivanju šahovnice i zelene zastave. To je dizalo sjenke straha do neba.
        Muslimani nisu slali svoje regrute na služenje vojnog roka izvan Bosne i Hercegovine, a to je stimulisalo njihove oficire da se povuku iz Jugoslovenske narodne armije.
           Srce Sarajeva je drhtalo. U prvi sumrak ljudi su nastojali da što prije dođu kući i uključe televizor, kako bi se informisali dokle je raskošno zlo došlo. Ono je poput bujice, kada pukne brana, krenulo silovito i ništa ga nije moglo zaustaviti, čak i da se nebo i zemlja spoje. 
          Rat se mogao izbjeći da se Bosna i Hercegovina nije proglasila nezavisnom. To nisu htjeli oni koji su isturili plakate sa velikim "ZA" suverenu Bosnu i Hercegovinu. Ta želja je zračila, kao Jungovi simboli, u san onih koji su glasali. Ofanzivni fundamentalisti su govorili: "Ko nije glasao za suverenu Bosnu i Hercegovinu, neka ide u Srbiju."
Formirane su oružane snage Stranke demokratske akcije, koja je naoružala 30.000 članova, pretežno snajperima, lakim pješadijskim naoružanjem i minsko-eksplozivnim sredstvima. Snabdijevanje je išlo preko Slovenije i Hrvatske, a finansirano je iz Irana i Libije. U planu je bilo formiranje "Hanyar divizije" u Bijeljini, "Husinske divizije" u Cazinu, "Smail-age Čengića" u Sarajevu, "Kemal-paše Ataturka" u Brezovu Polju kod Brčkog, "Crvenog fesa" u Bosanskom Novom, "Muslimanske garde" u Zvorniku i "Drinske divizije" u Bratuncu, a formirane su i druge jedinice u centralnoj Bosni.
          Bio je to razlog za Srbe da prihvate rat, ali ne za trojednu Bosnu, već za opstojanje u životu, jer su im svježa sjećanja na Prvi i Drugi svjetski rat, u kojima je, po želji i djelu njihovih neprijatelja, sve dobro bilo pod zemljom.
           Neprijatelji Srba spremali su se da Bosnu brane grmljavinom ratnog oružja, da ne bi, po onoj narodnoj, "pala šapatom".

            RAT FILMSKOM INDUSTRIJOM

         Ako neko cijepa i uništava međunarodno priznatu državu, oni koji su je stvarali imaju pravo da je brane, po svim međunarodnim zakonima, ali i nepisanim ljudskim i Božijim pravilima.
            Samo Srbi nemaju prava da brane državu koju su stvarali. U Prvom svjetskom ratu izgubili su dva milionima ljudi da bi stvorili Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. U toj državi ista prava su imali Hrvati, Slovenci, muslimani, Arbanasi, Mađari, Rumuni i Romi. U Drugom svjetskom ratu Srbi gube 17.000 stanovnika boreći se protiv fašističke okupatorske sile, da bi svi narodi koje smo nabrojali ušli u sastav Jugoslavije, kao ravnopravni, bez obzira što ih je oko 60 odsto služilo okupatoru (u borbi protiv Srba). Hrvati su nakon 800-godišnje težnje dobili slobodu i svoj jezik. Poznato je da su muslimani sa Handžar-divizijom učestvovali u bici za Moskvu na strani Nijemaca. 
           U posljednjem ratu, oni koji su se borili na strani fašista, nakon 3,5 miliona srpskih žrtava, bore se protiv Srba stvarajući svoje nacionalne države. A Srbi koji to brane, proglašavaju se fašistima, okupatorima, koljačima i najgorim sojem na zemaljskoj kugli, što se svakodnevno čuje od obične vijesti i izjave u medijima, do filmova kojim se to prenaglašava.
           Srbi se proglašavaju genetskim ubicama, divljacima, planetarnim zlom. Ne štede se ni veličine poput Njegoša, Vuka Karadžića, Nikole Tesle, Mihaila Pupina, Sava Šumanovića, Ive Andrića, Meše Selimovića, Emira Kusturice... Demokratski narodi su ugroženi od njih jer su svijetu i njima donijeli progres.
          Među njima prednjače mediji iz Federacije, ali i filmska industrija bošnjačkog Sarajeva, prikazujući srpski narod kao prljave spodobe (mitska bića zla, između ljudi i životinja), pijane, zapuštenih brada i kose, zakrvavljenih očiju, sve u svemu kao zločince koji u slijepom nagonu da unište sve one koji nisu Srbi, s nožem u rukama, sjekirama i motornim žagama, kolju miroljubive i nevine "bošnjake".
           U svim tim filmovima, koje svijet nagrađuje, Srbi se prikazuju kao narod koji prate dvije zvjerske struje da kolju i siluju. Cifra o 22.000 silovanih muslimanki ne samo da nije tačna, već je za svako krivično gonjenje onih koji je pominju. A to čini i glumica Mirjana Karanović, koja samo još nije dobila Povelju Kulina Bana. A i nju će joj poslati iz duboke dubine vremena, kao svijetlu tačku u budućnosti, prema kojoj treba da se kreću "ugroženi" bošnjaci.
             A "bošnjaci" bi inspiraciju za filmove trebali tražiti u samima sebi, a ne u Srbima, jer imaju u bližoj i daljoj istoriji toliko atraktivnih tema, sa puno klanja, silovanja i zvjerskih mučenja, da bi mogli zaposliti i mnogo moćniju američku filmsku industriju. Evo nekih od tema: avanturistički ratni film o Handžar-diviziji, koja napada Moskvu i kolje, siluje i ubija ruski narod. Može se napraviti film i o vartolomejskoj noći u kojoj je izvršen pokolj Jevreja u Sarajevu u Drugom svjetskom ratu. A može se napraviti i film o koljačkom običaju i odsijecanju srpskih glava od strane mudžahedina u Srednjoj Bosni ili nabijanju djeteta na ražanj u Birču. A mogao bi i ekskluzivan film o zavađenoj braći Hrvatima i muslimanima u posljednjem ratu, a najbolji bi bio onaj o sudbini Srba u Sarajevu i tri reda grobova poklanih Srba u groblju "Lav".
Propagandni rat protiv Srba kulminisan je filmskom industrijom iz bošnjačkog Sarajeva, jer se Srbi prikazuju kao divljaci sa kosturima i noževima u rukama, kao ljudi koji nisu još na evolutivnom stepenu današnjeg čovjeka.
         Jasno je da je to samo odraz bolesne mašte, jer da su bili takvi, ne bi bilo onih koji danas tako pričaju.
           Oni snimaju filmove od kojih nerođena djeca vrište, a mrtvi nemaju mira.


             VIŠEGRADSKA STAZA POD KAPOM MOĆNIKA

        Nimalo slučajno, ovaj javni proglas počinjemo s riječima Njegove Svetosti, Patrijarha Pavla: ‘‘Kada su dokazi slabi, riječi su jake’’. Nama, za ono što kažemo, ne trebaju jake riječi kao lažna argumentacija.
          Da je moralna kriza dostigla samo dno, dokaz je što se kulturom kao društvenom nadrgadnjom bavi svako i čini sve što hoće.
        Najbolji dokaz za to je ‘‘Višegradska staza’’, koja svake godine okuplja najlošije pjesnike iz Republike Srpske, epigone i minorce, poput Milanka Borovčanina Romsoka sa Sokoca (dvije godine), Neđe Đevića iz Foče - sada iz Banje Luke (desetak godina),  koji nema ni jednu objavljenu knjigu, Vojina Ostojića iz Bratunca, Milenka Jevđevića iz Višegrada (tri godine) i njima slične. Sve to radi jedan čovjek – Milan Šušnjar, a oreol ‘‘zaštite’’ mu je tzv. ‘‘umjetniučki savjet’’, koji mu ne može ništa.
            Do rata, ‘‘Višegradsku stazu’’ je vodila i organizovala biblioteka u Višegradu, a u ratu i poslije rata SKPD ‘‘Prosvjeta’’, bolje reći podobnici i poslušnici Vojislava Maksimovića, koji je prave pjesnike stavio na crnu listu, a stranačke kadrove, poput Milanka Borovčanina i Neđe Đevića na listu sa koje ih niko ne može skinuti.
        Ne vjerujem da ne uvažavate nepobitnu činjenicu da ‘‘Višegradsku stazu’’, organizuju i vode oni koji bi se, u prvom smislu pojava  i događaja, mogli naći u publici, a nikako kao ključni ljudi koji o svemu odlučuju, kada je ona u pitanju.
         Nakon moje malenkosti, koja je više godina tražila da se na ‘‘Višegrdsku stazu’’ pozovu neki naši ključni pisci (tu sam namjerno isključio sebe, jer mi je poznato da su pogrešni ljudi tipa Milana Šušnjara ponosni na svoje mane). Tako se i dokazalo, on je, uznosito i prkosno, nastavio da poziva na ‘‘stazu’’ nižerazredne pisce, kada se oni, sasvim slučajno, nađu u banji, kao što je to bio slučaj neke godine sa Milankom Borovčaninom Romsokom. Grešku, Šušnjar prkosno ponavlja svake godine. Što neće, u Višegradu vlada SDS, pa čak i kada SNSD osvoji vlast. To potvrđuje činjenicu da vladaju interesne grupe i primitivizam, a ne stranka na vlasti. Što veća provincija, tim više.
       Dva puta je pozvao Milanka Borovčanina Romsoka, sabrata iz stranke ‘‘dobrih domaćina’’, koja je narodu ponudila sveto siromaštvo a sebi je uzela sve što se uzeti moglo, od fabrika do hotela. 
        Pozvao je nezamjenljivi kadar Milan Šušnjar i Vojina Ostojića iz Bratunca, koji je postao pisac zahvljujući samo sponzorima (kao  Romsok), a ne instituciji recenzije koja izostaje kod neozbiljni izdavača koji objavljuju njihove knjige.
Jedan od čestitih ljudi, koji je otkazao vođenje i učešće na ‘‘stazi’’ je Neđo Đević, novinar ‘‘Srne’’. 
Jasno nam je svima da što je manje šume, sve je više površinskih voda i pjesnika. Ima ih, kao u vrijeme obilnih kiša, kao izvora pištalica. A smisao ‘‘Andrićeve staze’’ nije u njihovom okupljanju, već afirmisanih proznih pisaca u Republici Srpskoj, koji nisu učestvovali na ovoj značajnoj kulturnoj manifestaciji, koja se ne smije privatizovati ni od predsjednika SKPD ‘‘Prosvjeta’’ Višegrad, a ni opštinskih struktura, pa i tzv. ‘‘umjetničkog savjeta’’, kojim Šušnjar dugi niz godina manipuliše.
Voditelj ‘‘Višegradske staze’’ je pjesnik sladunjavih pjesama, kojima se dodvorava prosjekašima, koji su mjerilo svega što postoji, ali nisu za nadgradnju, posebno književnu avangardu, jasno vam je koliko je ova manifestacija oskrnavljena. Pravi umjetnik se ne smije dodvoriti prosjekašima, osim ako to ne odgovara stranci na vlasti, koja nas je i dovela do totalno poremećenog sistema vrijednosti, kao da nesposobni imaju samo jednu sposobnost: da onesposobe sposobne!
Kao čovjek osjetljive savjesti, ali nepotkupljiv svjedok, ovu moju primjedbu, ne treba shvatiti pogrešno, sa mijenjanjem teze, da ja to nešto tražim za sebe. Neka i to bude po moralnom redu i propisima.
Neka aktuelna vlast  Višegradu nagradi Šušnjara udaljavanjem iz organizacije i vođenja ‘‘Višegradske staze’’, ne radi mene, već radi toga što je nanio veliku štetu manifestaciji i opštini Višegrad, što potvrđuju mnogi pisci  koju ne vide sebe u umjetnosti, već umjetnost u sebi. 
Istinski pisci, ako tako nastavite, odreći će se ‘‘Anrićeve staze’’, kao što bi  se odrekao i sam Andrić.

              PROIZVOĐAČI PROŠLOSTI
              SU KRADLJIVCI BUDUĆNOSTI

         Čovjekov odnos prema kulturi je isti onakav kakav je prema prirodnim dobrima. Uzmimo primjer savremene šumokradice, sa mobilnim telefonom (kao sredstvom dojave), motorkom i kamionom za utovar ukradenih trupaca. Dajte mu ulaznicu za bilo koju kulturnu manifestaciju, odbiće je sa prezirom. Ništa nisu bolji ni političari, osim ako im od toga zavisi opstajanje na funkciji. 
         Baš ih briga za duhovne napore kojim se proširuju dimenzije ljudskih odnosa, opstanka u ljepšoj stvarnosti.
           Oni su oslonjeni na prirodu samo ako imaju direktne koristi, jer: ‘‘Nema pare bez omare’’ i ‘‘teško onom ko bježi od panja, jer u više sve je grana tanja’’.
NJihova nadmoć nad prirodom se mjeri što većom zaradom, uzimanjem, a ne davanjem. Šta ga briga za kulturu, kao čovjekovu ‘‘drugu prirodu’’.
         Kod nas je u galopu kič  i šund kao pojava manifestacione, masovne kulture. A masovna kultura se identifikuje s vulgarnom kulturom najnižeg nivoa. Za to su najodgovorniji ljudi u Ministarstvu za prosvjetu i kulturu (a bolje bi bilo da je to odvojeno ministarstvo), koji nemaju jedinstvenu matricu djelovanja, tako da im kulturnu politiku kreiraju direktori domova kulture koje postavljaju lokalni političari, s formalno-pravno ispunjenim uslovima za to, ali što sa suštinskim bavljenjem kulturom nema nikakve veze.
          Kod nas je, kada je u pitanju naše Ministarstvo, najvažnije spomenuti stimulisanje šund literature i divlje književnosti.
         U nedostatku državnih izdavačkih kuća i institucije recenzije,  Ministartvo svake godine raspisuje konkurs za sufinansiranje izdavačke djelatnosti, gdje se dodjeljuju novčana sredstva za štampanje knjiga, koje su najčešće na nivou kućne književnosti ili knjiga za svoju dušu, ljudi koji naopako dišu i pišu. 
          Kultura u RS-u je još periferna u odnosu na neke druge djelatnosti, navedeno je u informaciji o stanju u kulturi koje je usvojila Narodna Skupina RS.
        Anton Kasipović, ministar za prosvjetu i kulturu, tvrdi da ‘‘vlada pruža kulturi optimalnu šansu onoliko koliko sama kultura svojim projektima može da se nametne i izbori za bolji status putem resornog ministarstva i drugih ustanova’’.
             Tačno tako, ali resorno ministarstvo treba da prepozna i stimuliše elitne umjetnike, kako kulturu i kulturne pojave ne bi mjerili sa bezdušnim ljudima koji pustoše šume, jer, što bi rekao Hurem Vilijam Malok, ‘‘kultura nije zamjena, nego ključ života’’.
         Kako? Vrlo lako! Treba za direktore centara za kulturu postavljati eminentne književnike ili neke druge umjetnike, a ne stranačke poslušnike koji vode i zavode ‘‘Andrićevim stazama u Višegradu’’, ‘‘Višnjićevim danima u Bijeljini’’, ‘‘Književnim susretima u Doboju’’, ‘‘Književnim susrtima na Kozari’’, ‘‘Kaštel-festu u Baljoj Luci’’, ‘‘Vidovdanskim pjesničkim susretima’’ u Sokocu, ‘‘Danima Duška Trifunovića’’ u Palama, ‘‘Petrovdanskom vjencu’’ u Kalinoviku, ‘‘Dučićevim večerima poezije’’ u Trebinju... Na tim susretima i manifestacijama su neki pisci brzo zaboravljeni,  a neki koji čitav život pišu jednu pjesmu, su nezaobilazni i ‘‘nezaboravni’’, jer proizvode prošlost kradući budućnost. 
           Zbog toga bi mogli spomenici pocrvenjeti od stida!
         Krajnje je vrijeme da naše ministarstvo počne kreirati kulurnu politiku Republike Srpske.

                   INFEKTIVNI JEZIK MRŽNJE

               • Nikolaj Velimirović: ‘‘Novinari, u velikoj većini, postali su dopisnom školom zločina, strasti, i poroka.  Molim novinare naše da se staraju da zidaju dušu i karakter našeg naroda obazrivim i mudrim pisanjem. Moralna odgovornost modernog novinara nije ništa manja od moralne odgovornosti sveštenika i učitelja’’.
                
               Novinari, imanje ili više obrazovani,  znaju da mediji imaju najveći uticaj na ljude i njihovu interpretaciju i percepciju realnosti.
U naponskom polju javnog mnjenja vrši se strašna propaganda i pritisak psihotičnih i nerealnih novinara, kojima e svijest pala u nesvjest. Dakle, rat u ljudskim glavama, nije prestao. 
                To je stanje, što bi rekao Frojd, ‘‘nepodnošljivih okolnosti’’ zbog velikih pritisaka iznutra  i sa vana, kada se sentrifugalne i centripetalne socijalne sile pomiješaju, kao južni i sjereni vjetar, koji najbrže otapa snijeg.
             Andrić bi mudro rekao: ‘‘Čuvajte se ljudi koji misle da su ugroženi, oni uvijek iznenada, neočekivano i podmuklo napdaju’’, a Vojislav Lubarda bi dodao ‘‘najopasniji su ljudi koji maštaju’’, imajući pri ruci moćno sredstvo djelovanja na ljude  - medije, a pogotovo televiziju.
              Kada je u pitanju Federalna televizija i Bakir Hadžiomerović i njegovih 60 minuta, najbolje reći ‘‘kakav čovjek takva i besjeda’’. On podstiče negativne elemenata u novinskim i televizijskim vijestima. 
Slažem se, što bi rekao Gorki, ‘‘da je istina Bog slobodnog čovjeka’’, ali novinari koji su robovi mržnje žele da žrtva njihovih medijskih udara završi u zatvoru ili na groblju. 
U Republici Srpskoj i BiH ima Zakon o zaštiti od klevete, koji u besudnoj i nepostojećoj državi BiH ne važi, jer ‘‘pravda drži zemlju i gradove, pravda drži, a nepravda ruši’’. 
          Jezik medija ponovo sije strah, huškanje, smrt jednom čovjeka na čelu ‘‘zločinačkog naroda’’, a od kohezionog jedinstva naroda i narodnosti u BiH nema i nikada neće biti ništa. 
               Nato pakt je znao da će biti bolno odvojiti Kosovo, kao ognjište duhovnosti Srba, a kada su to uspjeli svu pažnju su usredsredili na Republiku Srpsku i premijera Milorda Dodika, koji štiti pravoslavlje, kao Svti Sava, od vatikanske najezde i džihadlija. 
Đinđića su, kada im je rekao ‘‘ako se Kosovo odvoji od Srbije, mi ćemo Republiku Srpsku pripojiti Srbiji’’ ubili sa plaćenim naručiocima koji su  čuvali režim Slobodana Miloševića, koji je, što bi rekao veliki srpski pisac, bio agent CIA do pola utakmice… 
Najbolje bi bilo prizivati Teslinu univerzalnu odbranu čovječanstva od zla: ‘‘Energija jedne misli može odrediti kretanje cijelog kosmosa’’.
            Ipak, ima nada, kao što bi rekao hromi Vuk Karadžić: ‘‘Neda se, ali će se dati’’. 
Riječ, kao specifična ljudska draž, nosi akcione struje mozga. Ko će se kome dati, vidjećemo, ali sadašnje stanje je stanje ‘‘nepodnošljivih okolnosti’’, tako da dobromislen čovjek nema strehe ispod koje bi se sklono.
        Zato se svaki dan desi jedno ili dva ubistva, kao rezultat opštedruštvenog beznađa i bespomoćnosti društva pojedincu, kako bi mu očuvali mentalno zdravlje, da ne stavi oroz na dušu i izvrši nasilje nad samim sobom. 
         I bez rata, mi smo narod ukradene budućnosti, kojem je prošlost živa zakopana u sadašnjost.
Pošteni novinari i intelektualci nemaju šanse da to poprave, jer im je voda do usta, jer traže pojas za spašavanje od opšteg potopa strahom koji nosi infektivni jezik mržnje.

            ŽIVE RANE PEKU A SRCE NE PUCA

   Gledajući izbliza i iznutra majke i očeve poginulih, sjećao sam se riječi nobelovca Ive Andrića: "Ja sam veoma ranjiv, ali besmrtan - kaže glavni junak". A glavni junaci apsurdnog rata nisu među živima.
 Iz ukamenjene tišine otrgnu se riječi koje opominju, ne daju da stojim na mjestu, već da idem dalje, do novih suza za suzarnik. 
 Plamti sjećanje na Dušana Vujičića, oca nestalog sina, koji zarađuje hljeb ukrovljujući kuće za izbjeglice u Gacku. Vodio me u Spomen-sobu u Nevesinje i pokazao najlon kese u kojima su kosti nestalih, neidentifikovanih boraca i civilnih žrtava rata. Ima i onih bez glave… Od toga te naprosto dave sjenke onih čije kosti su zgomilane u rafovima. 
 U Srpcu sam sreo Miru i Vladu Majstorović, oca i majku nestalog sina jedinca, kojem se izgubio svaki trag u Loznoj kod Vozuće. Suze se rasplinjavaju u duši. Rastu plućna krila. Eksplozija iznutra…
Angelinu Skokić je ispratila sina  u rat, a on ga je odveo u zagrljaj smrti. "Na krvi naše djece stekli su kapital", kaže majka čija krv struji u otvorenoj rani. 
Sin  Drage Tutnjeviću iz Srpca poginuo je spašavajući ranjenog druga. Na podrućju opštine je  107 poginulih i 12 nestalih, a ni jedna ulica ne  nosi ime poginulog borca.
Desa Lalić, sa vidnim žignućem u srcu jedvačujno govori: "Dobio je sina četrdeset dana nakon pogibije…Nemam sina, ali ostala je bol za života, koju ću i u smrt prenijeti..." 
Anđa i Veljko Nogo iz Miljevine su svijetli izbojci sa crne biljege smrti. Daju život za unučad. Bez njih ne bi imali providnih dana. Sve bi bili tamni dani. 
 Do petnih žila potresa istina o apsurdu rata u susretu sa Gavrom Elezom iz Kalinovika. Ovaj dobromisleni čovjek ostavio je neizbrisive tragove u mojoj duši, koja se nije umarala i dok sam sjekao olovne magle rata… Ali, sada, kada se zgušnjava bol i pogađa samo u jednu tačku, teško je. Zabole oči duše.
 U Bijeljini sam sreo Ružu Đurić, majku dva poginula sina i suprugu poginulog muža. Raspukni crna zemljo da propadnem s tugom! Tiha se bol spušta, a čas podiže, čas samosabira, čas rasplinjava… Pucaju riječi koje ne mogu da izađu iz usta!
 Stojko Čavić, otac dva poginula sina, živi u Bijeljini. Iz Bugojna je. Nema snage da da izjavu za novine. Bio bi smrtni grijeh i pitati ga bilo šta. 
 Spasoje Antunović se u izbjegličkom rasulu zaustavio u Foči. Otac je poginulog sina. "Najveći borac je onaj ko je dao svoj život", kaže. Iz usta mu zrači energija energija otrgnutog od života.
Bol se rasplinjava i ostaje ispod kože,  dok slušam Kosu i Vlado Vuković iz Srbinja, roditelj dva poginula sina.
U ratu su sahranili istinu, a poslije rata njene najsvjetlije izbojke. Ni tu se nisu zaustavili - pucali su u budućnost. Ali, neće moći. Izrast će drvo žive istine iz grobova nevino stradale djece. Od svjetlosti njene neki će pognuti glavu, a neki će oslijepjeti.
 Cvijeta Vujanović, majka tri poginula sina.  NJena marama je crno platno rata. Riječima je tijesno u košulji jezika!  U crnu zemlju živa ne može, u nebo takože, a da  može dublje bi u crnu zemlju pala
 Desimiru Makitanu, iz Ilijsša,  poginula su dva sina u jednom danu. Dvije smrti srele se u jednom srcu. I nije puklo. Koga stignu ova slova naša, osjetiće pogled nas iz Ilijaša! Leluja se crno platno rata u riječima... 
Vitomir Simić, sa Ozrena, živio je i umro u Doboju, kao otac  tri poginula sina. Pogled mu je nestajao  u magli, nigdje se ne zustavljajući. Kao da traži mjesta gdje je stalo srce njegovih sinova ili mjesto gdje  bi mogao biti njegov grob. Prošlost je živa zakopana u budućnost ovog čovjeka. Sve je donio i sve je uzeo rat... Žive rane peku, a srce ne puca!

               STAGFLACIJA JE VIŠAK NEMANJA

             Već odavno ističem da kod nas vlada stanje Frojdovih ‘‘nepodnošljivih okolnoti’’ ili kao, nebilo primijenjeno, u logoru Aušvic, kada su ispitivali koliko majka može trpjeti da bi štitila dijete. Izdržla je sve dotle dok joj voda nije počela ulaziti usta, onda je ispustila dijete...
           Diktatura nereda ima svoje zakonitosti i nepisanu logiku u kojoj se najbolje snalaze profiteri ili tačnijne ljudi koji žive od nedostatka dokaza, koji su u stanju da uz pomoć  novca primjene prisilnu tehniku izvdenih dokaza. Narod je potopio strah, a čovjeku egzistencijalnoj zebnji ima psihotičan stav: ili je divlje razjaren ili je tupo strpljiv.
             U ekonomskom smislu vlada stagflcija, koja se na pojmljiv način može prevesti da je to za narod višak nemanja, odnosno da je država butik sa kratkim rukavima ili da ima tijesnu kožu prema narodu.
            Stagflacija  je, kažu ekonomisti,  privredna stagnacija kombinirana s inflacijom, tj. privredno stanje u kojem istovremeno vladaju stagnacija i inflacija. Ona podrazumijeva izrazit porast cijena i visoku, sve veću nezaposlenost.
Nju su, i to sam isticao više puta od usmenog govora do ratne monodrame ‘‘Ode a da nije poginuo’’ predosjetili ratni profiteri: Uzmimo za primjer činje nicu da je sa područja ratnog Srpskog Sarajeva dislocirano je oko 150 fabrika. To je najveća poslijeratna pljačka o kojoj niko ne vodi računa. Kako bi i vodio kada običan čovjek u besudnoj i kriminalizovanoj državi i ne postoji. Od toga su se pojedinci obogatili, prodajući ili prisvajajući društvenu imovinu vrijednu milionima maraka. A všta je ostalo narodu i borcima? Opet se maneće: višak nemanja i butik za kratke rukave! Uz to i besudna država u kojoj je običn čovjek nevidljiv. Kako? Nema tu nikkvog trika: ukrali su mu sadašnjost i budućnost!
           Nije samo inflcija u ekonomskoj sferi, već i u društvenim odnosima u kojem su poplavljene moralne norme, jer vlada inflcija riječi, zakona, nemorala, korupcije i kriminala.
          Sada se vješto vade da Evropi i svijetu prijeti pad industrijeke proizvodnje, uz propratne pojave stagnacije stagnacija + inflacija = Stagflacija.
             Naši ekonomisti, bez dlake na jeziku, gledano očima onih koji hrane i od zla zemlju brane, su smiješni, jer kakvi će biti proizvodnui odnosi bez proizvodnih snaga?! Prazan prostor, bez ičega!
         Umjesto kretanje novca na tržištu imamo pravilo umnožavanja viška nemanja u prometu između ljudi.
Proizvodne snage čine armija od 150 hiljada nezaposlenih u Republici Srpskoj, kojima je ukraden stroj za proizvodnju budućnosti. Radna snaga proizvođača je u mrtvom uglu, nultoj tačci, bez zamajca za proizvodnju. A šta su onda proizvodni odnosi kada je takvo stanje u proizvodnji?! Zaustavljena misao, zaustavljen pokret, puko egzistiranje bez svrhe i cilja, što bi rekla moja baba kada ne vidi izlaz: ‘‘Jebem ti ovaj život, da mi je što prije umrijeti da se ne zlopatim’’ ili, po onoj narodnoj, ‘‘kad se zlo uprti, pa nema puste ni smrti da te iz zla isprti’’.
          Raspukni zemljo da u nju narod propadnemo s tugom! Bože oprosti narodu koga je vlast upotrijebila do neupotrebljivosti.
           Jedini izlaz je narodna sačekuša, ali od ‘‘događanja naroda’’ imali smo samo tamne dane i polarne noći. 
             Sada nam se svijetle upitnici: kuda i kako dalje!
 
 
            EPIGLOG  RATOVANJA POĐI-STANI-ODUSTANI

           Hoćete da vam pričam o djetetu rata, šta je ono naučilo?!
          Prva lekcija je bila: pođi pa stani! Druga: pođi pa stani! Treća, opet: pođi pa stani! Četvrta: pođi-stani-odustani! Gledano iznutra: toplo pa hladno, toplo pa hladno, toplo pa hladno. To istrga duše! Uz to – primirja dovedena do besmisla. Ona su najveće ratne iluzije koje se razbijaju o glavu borcima, komandi, narodu, ali i onima koji se rađaju, pa i onima koji se neće roditi, jer su izginuli oni koji su ih mogli donijeti na svijet. 
          A u ovom svijetu postoje samo dva stanja: stanje rata i stanje mira. Kada nema rata, u stanju mira – vrše se pripreme za rat. Dakle, sve je rat! A posebno nama Srbima koji dobijamo u ratu, a gubimo u miru.
            Zato naše ratnike dave sjenke rata, ne samo ovoga, već i prošlih ratova.
          U vrijeme primirja uvijek neko nekoga nastoji da prevari; slabiji jačem da utupe oštricu raznim igrama lukavosti, a jači slabije da puste bliže, kako bi im zadali jači udarac!
         Sve je varka – igra suprotnosti i lukavosti, koju igraju čak i životinje, a ljudi još perfidnije, jer imaju tehniku i razum.
            Za vrijeme primirja profiterski tragovi postaju širi, razuđeniji, pa se obično uhvati po nekoliko švercera sa neprijateljskom stranom. A u vrijeme kada puca i kada zemlja gori od granata, profiterima i švercerima gubi se svaki trag.
          U ratu je najinfektivniji nemoral, jer se u naručju naroda umnožava višak nemanja, ali sve do jednom – dok imaju čime da ga kupuju. Kada toga nestane, kada ratnik počne razmišljati stomakom, unutrašnja trvenja su neminovna – kao vatra koja je u početku tiha, da bi iz dana u dan sve više dobijala na jačini. Ta vatra, za pravo čudo, ne gasi se vodom, već ravnomjernim raspoređivanjem tereta rata – i psihičkog jarma na duši i fizičkog jarma na vratu, sa obaveznim otkrivanjem tatinih i maminih sinova sklonjenih u zavjetrinu i vraćanju dezertera u rovove, a ne u fotelje.
         Sve je to jasnoća koja ubija, ali ne neprijatelja, već svoj svoga. Još ako je pri tome vlast nedodirljiva, bojeći se ako se dodirne pravim problemima, da će se osuti – ta jasnoća zadaje smrtonosni udarac, ali sa odloženim djelovanjem...
           Sve to ako se ima u vidu, ali i vremenska dimenzija, pogled iz budućnosti na prošli rat, samo jedno, dva, a najviše tri primirja – mogu se opravdati! Sva naredna su takve varke iza kojih teku potoci krvi i umnožavaju se grobovi.
            Strana koja iza primirja pobijedi svoje slabosti, bolje napreduje u ratu.
    U Drugom svjetskom ratu Srbi su opijeni komunizmom branili iluzije o Jugoslovenstvu, koje im se sada i zauvijek razbijaju o glavu.
          U prošlom ratu, borci su se borili da srpska država svijetli na geografskoj karti svijeta, kao oreol svetih srpskih ratnika ili grudna čakra, a lopovi su stvarali ekstra profit. Kada se rat završio, zavladalo je pravilo iz narodne poslovice: "Krupnim lopovima se skida kapa, a sitnim glava!"
          Gledano duhovnim očima, nameće se blještavi upitnik: Hoće li nam država koju neki zalijevaju krvlju, a neki viskijem, biti Bogom blagoslovena? Pozitivan odgovor se briše čim se napiše, a negativan se nameće.                       
            U školi apsurdnog ratovanja naučio sam ono o čemu se više ne može ćutati, ali ni besmisleno govoriti. Rat mi je otvorio oči pa vidim što je u miru bilo skriveno, a čujem što je bilo nečuto.
            Dijete našeg rata nije imalo oca. Majka mu je zatrudnjela od problema. Kada ga je rodila, istog časa je izdahnula. Prije toga je imala samo jednu želju: da njeno dijete, kada nauči govoriti, ništa ne prećuti. Umrla je s mislima da su Srbi magnetna energija koja može sačuvati planetu od uništenja. Umrla je zato što niko nije htio da prizna očinstvo, a ona nije znala ko joj je napravio to dijete rata.
Naše siroto dijete rata iskajava istorijski grijeh, koji je duhovno nasljeđe. Od Njegovog začeća aktivno sam se uključio u razbuđivanje srpskog nacionalnog bića. Napisao sam, još tada, da u Bosni živi dušman sa dušmanom, uzima jedan drugom potajno mjeru, grudvajući se mozgovima, a u zavjetrini bruse noževe. To je tada tek začeto dijete rata bolje razumjelo nego široke narodne mase, koje su negirale tu tvrdnju.
Zbog toga je vidik u budućnost sve uži, javljaju nekadašnji borci.
           Bosna je zlo dijete bivše Jugoslavije.
           Od ljubavi njenih naroda nije ostalo ništa osim sjenki koje se grle na grobovima.

NATAVLJA SE...

VIĐENJE UNAPRIJED, 3

nedeljkozugic | 19 Februar, 2011 18:27

 
 NSTAVAK, 3
 
7. ISTRGNUĆA IZ SONETNE POEME ‘‘ZBOGOM SARAJEVO’’

Bude me slova iz rijeke jezika
u kojoj se kupa proročica vila.
Srpsko Sarajevo grade iseljenika,
to sam narodu kroz tebe govorila.

Narod cvili – od dolazećih bježi.
Gore to boli od svih ratnih rana
kaže to meni zemlja prodana.

Zbogom čarne boje sarajevske duge,
zbogom roso blistavoga sjaja,
zdravo kratka ruko tuđeg zavičaja.

Zbogom crni beharu sa grobova –
nek se sjenke grle sa vama;
ostaje drvo života bez plodova

jer mrtvi će krenuti za ženama.
Idu Srbi sa svojim praštanjem,
nose smrt sa odloženim djelovanjem!

Dušu ranjenu priziva trava
koju bere glasinačka vila –
ona koja nije daleko od zaborava,
što je sve moje tajne otkrila.

Liječi smrtnu, sarajevsku ranu,
rađaće moju nerođenu djecu,
paliće sa ognjišta vatru prodanu,
neće prinositi žrtve lažnom svecu.

Oboženi grešnici iz pjesme moje
ne smiju pred narod raseljeni;
izgubili su ga čuvajući svoje.

Sve to me ne ostavlja u sjeni.
Nijemi pjevač grleno vam pjeva
kao bolan odlaznik iz Sarajeva.

Zdravo šišarike u šumskoj prestonici,
zdravo nikom, jer pošli smo nikome…
Sve to, odavno, u mojoj duši izvidnici
nudio sam na dlanu kao svoj svome.

Sada vladajuće stiže odjek mojih riječi,
ali neosjetljivi na bol nisu moja braća.
Ova seoba mogla je da se spriječi
prije podlog pazara koji narod plaća

svojom tankom kožom i opštim rasulom.
Nad gubipoljem tuži sveopšta duša
pravoslavlja, a Bog svevidećim čulom

gleda u odlazeće i sve ih sluša…
I On žali lirsko, okrvavljeno slovo
dok čita odlaznicu: Zbogom Sarajevo!

Pale, 13. 3. 1996.


8. ISTRGNUĆA IZ SONETNE POEME ‘‘PROROČKI SONETI’’


(Poezija)

Poezija je logika kosmosa,
miris sveopšte duše pojava;
rađa se, razvija iz zanosa
ako je ima i ako je prava.

U njoj budućnost diše,
u riječima – blažena;
ona je munja koja piše
pečetom tišine tražena...

(Srpski pjesnici)

Odanjeni – ko iz neba pali,
pjevaju  iznad rane otvorene.
Kad nebeskog oca su zastali
da im podari život bez sjene… 

(Loši znaci)

Tanka je pređa naše nesreće
i mnoge će ona omamiti…
Spasilac Nedođija – neće

doći, a među nama će biti!
Sjenke se igraju oko šatre.
a đavolja djeca oko vatre.

(Proročki sonet, 1)

Na polju sjećanja slavnu junaci
sa sjenkama prošlosti se grle.
Hoće u budućnost, ali znaci
pored puta probudiće umrle.

Srbi vide namig svoga mita
i puteve spasa niz uzine,
a čelnika – vožda ponosita
zagrću u magle i pomrčine.

Dok matrica rađanja blijedi
sve je više ugasna trojanica,
a sveopšte majke su pogledi

tamo gdje  je njiva kosanica
iznad koje se vidi svjetlica.
Opet će neko zlo da slijedi. 

(Minut ćutanja)

U nama pupčana nit svetosti
svijetli iz duše u apoteku,
umjesto suza u rijeku žalosti.

Još nosimo misao veliku –
mi, neumorni od praštanja,
prozvani na minut ćutanja!

(Sveti Sava)

Luč svetog vida iz pomrčine
zracima duše probudio  je
nečute, ukamenjene tišine,
a vatru očima vidio nije.

Svijetli kamen srpske istorije,
vidioc Boga, njegov školnik…
Čovjek je hram za liturgije;
misli čiste božji  umolnik.
…..
Na raspetom krstu zemlje ove
srpkinje majke rađajte sinove

(Za generala)

Ti biješe arka srpske biblije,
na izvoru rijeke vrijeme zlatno
koja je krv treba da nam ugrije
i ne ponovi rat i vrijeme ratno.

Plamti vatra, gori živa slika
u srcu naroda Svetitelja Save.
Gledaju nas oči svetih ratnika,

ne mogu generala da zaborave.
Dušmani u nama stalno traže.
da uklone nevidljive straže.

(Zapadno sunce  - za Slobodan)

On je obraz naših vrlina i mana,
živa trava u proključaloj vodi
Srba koji dišu iz istorije rana,
koji vino krvi piju u slobodi…

Kroz njega smo prizivali sve mrtve;
Kosovski božuri rasli su u nama;
prinosili smo njemu svoje žrtve
kao cvijeće ljubavi svojim ženama.

Njegovo srce je iz pernatih snova,
kao čaj za liječenje zapaljive duše.
Kad misle da gubi – dobija iznova!

Sve što radi iz istorije dolazi
koja se ponavlja, jer Srbi Srbe ruše,
jer im sunce sa zapada izlazi…

(Oboženi grešnik - za Radovana)

On je jutrenik na opasnom putu
ka vedrim visovima pravoslavlja;
htio je da kaže riječ nečutu 
da nam se istorija ne ponavlja.

Ali, ljekar duše ne ču ucvijeljene
što dolaze iz naroda koje vodi.
Volio je ulizice sve – ovovremene, 
dok se ne nađe u proključaloj vodi.

Uzalud mu pisah s otiscima duše –
iz glavnog krvotoka našeg naroda,
iz krvi boraca koji izginuše…

Sad ga prate buktave riječi – 
onih kojima je ropstvo sloboda,
koje ne treba da vodi već liječi.

(Vrtivjerac  - za Vuka)

Pošao je od jevanđelja istine –
s mirisom tamjana u riječima,
s gorčinom koja neprijatelja dosine,
kao strijela savjesti u snovima.

Navukoše ti košulju čini derviši
iz Sandžaka zbog sječe ruku…
Tako posrnu ti, mitski, najviši,
a zapise nađe kasno u jastuku.

Sad  nas razuđene niko ne vodi;
vansebne, same sebi nedovoljne;
sunce ropstva je u našoj slobodi.

Srbin je kao celer – sam ne može!
A volim te ljude, budnike, zorne
i kad se slože i kad se ne slože.

(Molitva snijegu)

Padaj po crnom obrazu srama,
bijeli sniježe u tamne dane.
Srce puca, a duša se slama
onome ko nosi ratne rane.

Pokrij sve tragove i staze
i sva s istinom sretišta.
Kradljivci budućnosti prolaze,
poštenima ne ostaje ništa.

Padaj i nemoj nikada stati.
Krv struji u otvorenoj rani;
ona se ne može izbrisati…

Đavolu smo crnom prodani.
Kao da nas više neće biti
ili će nas sudba odmajčiti.

(Deseterac)

Blizu je nebo za posvećene.
Srbin nije sa ovoga svijeta.
Bog ih voli samo upjesmljene,
za njih nije ova planeta.

(Tropar Svetog Vasilija)

Leti perje srama na sve strane,
grije vatra  Duha Svetog.
U kutiju grijeha šta stane
biće djelo Srbina raspetog.

(Vrišti na ocanerođeni sin)

Nestaje narod široke duše;
rasplinjava se  kao plin;
krv  rana po zemlji prosuše.

Vrišti na oca nerođeni sin:
nisu htjeli da nas rode,
krive druge, pogane izrode!

(Uzlazno padanje)

Niti se množe niti  bože.
Lažu Te, Bože Nevidbože!


9. ČLANCI, TRAKTTI, STUDIJE, KOMENTARI
(SA OSJEĆAJEM BUDUĆNOSTI I OPRMEĆENIM DOGAĐAJIMA IZ ITOG)

            RAT MITOVA U BOSNI I HERCEGOVINI

       Predratno, trojedno područje Bosne i Hercegovine je bilo pod vlašću velikog broja osvajača: Rimljana, Kelta, Osmanlijskog carstva, Austro-ugarske monarhije, partizansko-komunitičkih vladara, a 1992. godine gospodara rata i papirnate nezavisnosti priznate rezolucijom 755 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija.
        Čuvari lijepih vremena sjećaju se  Bosne i Hercegovine, koja je bila srce socijalističke Jugoslavije.
      Preko lica njene istorije prelijeali su robovi grijehova. Kada se oslobode potisnutog straha vide silu ispred vjere. Za¬što nikada  nije bilo obrnuto: prvo vjera pa onda sila?
        Vjerovatno radi toga što su uvijek iz nje prognani ili pogubljeni nevini ljudi.
        Je li Bosna ‘‘Prkosna Od Sna’’ – satkana od pjenušavih snova ‘‘kamenog spavača’’?  
        Njene osvajače su, opjancani nadahnućem opjevali pjesnici, uz  namigivanje mitova o postanku naroda. Sjenka  namiga pružala se na njenu teritoriju koja dobija i gubi vladare.
          Sjenka srpske istorije titrala je u krošnji drveta koje je  iščupano i okrenuto  u nebo – gdje živi nebeski narod.
         Sjenka hrvatske istorije padala je iz tamnog oblaka na stoljetnu hrvatsku zemlju na kojoj su znakovi  vatikanske najezde.
       Sjenka muslimanske istorije padala je u jezero stra¬na¬ca u matičnim knjigama rođenih i gubila se u njenim dubinama.
         Nikakvo čudo, Bosna je ze¬mlja suprotnosti. U njoj vladaju mitovi, ko bi drugi. Kada izlazeće sunce obasja mit jednog naroda, on baca dugu sjenku na druga dva. U zenitu, mitovi su ravnopravni, ali čim sunce krene ka zapadu, dva mita potpuno pomrače treći.
         Svijetli izbojci srpskog mita uselili su se u jezik kojim se govo¬ri u Bosni. Vuk Karadžić ga je proglasio ‘‘najljepšim srpskim jezikom’’ – čistim kao nebeska suza. Gledajući na jezički identitet Bosna je srpska zemlja, zasjenjena sa tri vjerska mita. Prvi mit o Bosni naseljenoj Srbima je iz povelje bana Matije Ninoslava Dubrovčanima u kojoj stanovnike Bosne naziva Srbima. Njega prati Ajnhardov podatak iz 882. godine, kada je Ljudevit Posavski došao među Srbe koji su držali veliki dio Dalmacije. Bosna je srpska zemlja odvojena rijekom Drinom. Sve tri vjeroispovijesti koje govore štokavskim narječjem su islamizirani ili pokatoličeni Srbi...  
          Hrvatski nacionalni mit kaže da je Bosna pod sjenkom tuđeg neba. Sjenka će nestati kada ne  bude više Bosne. To svjedoči srednjovjekovni ikavski zapis, jer ikavicom pišu samo Hrvati. To znači da je ona Hrvatska zemlja. Krunski dokaz je banska titula koju su od bana Borisa do bana Tvrtka nosilibosanski vladari. To je autentična hrvatska vladarska titula. Svi bosanski mitovi su katolici. U Bosni živi od 32-35 posto pravoslavnih Hrvata, 50-52 po¬sto neslovenskih Vlaha, 6-7 posto posrbljenih Bugara, Grka, Albanaca, i Jermena i 8-10 posto pravih etničkih Srba koji su došli za  vrijeme Austro-ugarske vladavine i dvije Jugoslavije.
         Muslimanski nacionalni mit nastao je u podne, kada nema sjenke, s jednim okom na izlazak, a sa drugim na zalazak sunca. Okružen je sjenkama srpskog i hrvatskog mita. Oni su mu ukrali sjenku. Od izlaska do zalaska sunca – nema sjenke! Ima samo na mjesečini. A sjenka i jeste granica između svjetla i tame. Zato je muslimanski nacionalni mit izronio iz srednjovjekovne bosanske države, kada je došlo do bogumilskog prihvatanja islama. Prema tome, u predturskom vremenu do 1850 godine, muslimansko stanovništvo je bilo u apsolutnoj većini u  Bosni. U prilog tome ide činjenica da je crkva bosanska bila u opštem povlačenju i propadanju prije turskog osvajanja.
       Mitovi u Bosni ratuju dokazujući nedokazivo. Svaki za sebe je izvorni stanovnik Bosne. Druga dva su otpadnici od matične vjere,stranci u matičnim zemljišnim knjigama. Siju iluzije koje im se razbijaju od glavu. Tada vide crno sunce iznad glave. Pošli bi za silovanom učiteljicom života, ali ne vide  prst pred okom. Zato im sunce izlazi ispod tuđeg neba. Sopstvene sjenke se boje. Žive sa otvorenim očima koje vide zgusnuto vrijeme u kojem se čuva snaga pritajenih nacionalizama.
        Događaji  pretiču jedni druge od 1989. godine, jer se mijenja  politička karta svijeta. Etnički sukobi u Jugoslaviji potvrdiće tezu o očekivanim ratovima, jer je izgubila značaj za Zapad, poslije rasturanja istočnog bloka. Nakon buđenja srpskog nacionalnog bića, glavni rušioci Jugoslavije su Hrvatska i Slovenija, koje su izgubile dominaciju nad njom. Evropska zajednica i Savjet bezbjednosti podržale su njihovo izdvajanje, sa priznatim avno¬jevskim granicama.
       U januaru 1990. godine, kada je iščupan stožer jugoslovenskog režima – Savez komunista Jugoslavije, u trojednoj Bosni riječi o zajedničkom životu gubile su sjaj. Ni  jedno proročanstvo nije bacalo nebesku svjetlost na nje¬nu budućnost. 
        Političari su ložili vatru na putu od drveta u koje je grom pucao više puta. Narod nije mogao da ih spriječi, ali ni da izbaci žiške iz kuće. A lapidarna narodna poslovica opominje: ‘‘Ne loži vatru od drveta u koje je grom pucao!’’

       ČOVJEK   JE  UZROK   HAOSA
 
U svijetu u kojem živimo na sve strane se čuju ekološki krici. U jednom danu se promijene sva godišnja doba, na sjevernom dijelu Zemljine kugle nestaju biljne i životinjske vrste... U sferi društvenih odnosa vlada pravilo: toplo pa hladno, razne igre lukavosti (suprotnih intencija), umjesto da se istina i dobro međusobno vole, laž i zlo se vole - a ta ljubav vodi čovječanstvo u pakao. Naučnici su u svojim istraživanjima dosegli ono što su proroci odavno najavljivali: “U cvijeću nestaje mirisa, u rijeci života, među ljudima omraza” (Tarabići), ili indijska poslovica: “Kada posljednje drvo bude posječeno, kada posljednja rijeka bude zatrovana, kada posljednja riba bude uhvaćena, samo tada shvatićete da novac ne može da se jede.”
      Cvijeće kao da cvili, zbog čovjeka zagađivača, kao što šuma (lišće) cvili od grubih eksploatatora, koji zahvaćeni profiterskom i potrošačkom groznicom prave grdilo u šumi, ali i pored kamionskih i magistralnih puteva, a često i kraj vodotoka. Krici na sve strane - da ti mozak stane!
Ekologija je - kaže filozof Viktorio Hesle - nauka o kući. Od raznih fizičkih kuća u kojima čovjek živi ona ima u vidu prostorno najveću kuću - našu planetu Zemlju. 
Veliki naučnik Nikola Tesla, koji je bio pjesnik elektrotehnike i čitač prirodnih zakonitosti, ostavio nam je u nasljeđe refleks kako da opstoji Planeta, ukoliko za to nije već odavno kasno, jer smo u donjoj tački ekološkog haosa. Formula Teslinog spasonosnog refleksa opstanka planete Zemlje je: “Transformacija čitave  zemaljske kugle u osjećajno biće kroz koje misli sijevaju kao kroz mozak, gdje energija jedne misli može odrediti kretanje cijelog svemira”. Komentar bi bio suvišan: on se nameće kao odgovor na veliki svijetleći upitnik - a to je pobjeda vitalne energije istine i dobra, nad destruktivnom energijom laži i zla, koji planetu vode strelimice u pakao.
Opšte je poznato da je svjetski fond šuma nepresušni izvor kisika. Godišnje atmosferi daje 86 milijardi tona kisika, a apsorbuje 119 milijardi tona ugljen dioksida, što je spasonosno za planetu  Zemlju.
Jedno stablo divljeg kestena staro oko 30 godina može zadržati 120 kilograma prašine i 80 kilograma aerosoli godišnje.
Od 1950. godine do danas nestalo je oko polovinu cjelokupnog šumskog bogatstva svijeta, dok sadašnji gubici dostižu čak 18 miliona hektara posječenih šuma godišnje.
Sjekire i testere, buldožderi i vatra obaraju drveće širom svijeta mnogo brže nego što ih priroda i čovjek mogu obnoviti. Takav odnos savremenog čovjeka prema šumi dovodi do ogoljavanja ogromnih površina zemljišta i prijeti opasnim širenjem pustinja, čije nadiranje sve manje zaustavlja šume koje nestaju. Nije teško predvidjeti kakve sve posljedice ovo može da ima za buduću egzistenciju čovjeka i život na planeti.
U posljednjih 50 godina oko 10 procenata Zemljinog kopna pretvoreno je u pustinje i sve to uglavnom kao rezultat ljudskog ponašanja.  
Iz ove sumorne priče o planetarnoj ugroženosti šuma, bez sumnje, morali bismo izvući neophodnu pouku. S obzirom da se kod nas bezdušno i nekontrolisano uništava šuma, a vrlo malo se radi na njenoj zaštiti i obnavljanju, imamo dovoljno razloga za ekološku uzbunu koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
Smanjenje tih sistema dovešće do osjetne nestašice vode za ljude i uticaće na rapidno istrebljenje brojnih živih vrsta na planeti Zemlji. Naučnici prognoziraju da će do 2025. godine najmanje 3,5 milijarde ljudi u svijetu osjećati nestašicu vode.
Samo oko jedan procenat vode na našoj planeti je pitka voda za ljudsku upotrebu! Od toga, na poljoprivredu otpada 93 odsto, čime se degradira njen kvalitet zbog upotrebe brojnih hemikalija. Vještčke brane i usmjeravajući kanali zahvataju oko 60 posto najvećih svjetskih rijeka, a zabrinjavajuće brzo se smanjuje nivo podzemnih voda, što sve dramatizuje ionako pesimističku prognozu o mogućoj velikoj krizi pitke vode na planeti Zemlji

SA TITOM ENERGIJA ZABLUDE,
POSLIJE TIUTA STRAH OD BUDUĆNOSTI

           Duge su sjenke grijeha iz prošlosti. Njihova igra dosegla je vrhunac tri hiljade godina prije dolaska Isusa Hrista. Od tada nas dave sjenke.
           Komunisti su  izvršili  psihijatrizacija politikom, koja je tjerala narod da ide ulicom jedan pravac. Boreći se za vlast komunisti su prvo ubili Boga u čovjeku. Tako su zarobili njegovu dušu. Raščerečili su je. Sjenke okultnog su se prikovale za krst.
U Titovoj državi je vršena kontrola uma. Ko je istinu govorio privlačio je munje. 
Titovim samouprvljačima su uniformisali misli i bilo im je dozvoljeno da pjevaju pjesme u kojima se veliča njegovo djelo. 
         Poslije Titove smrti, svi ljudi, a najviše prosjekaši (oni koji su bili mjerilo svega) su osjetili strah od budućnosti. Potapali su se u njemu. 
Komunistički lideri su znali preko tajnih kanala i unutrašnje obavještajne službe, dan kada će Narodna banka Jugoslavije pustiti u promet devize, koje nisu nastale u proporcijama proizvodnih snaga i odnosa o kojima su Titovi poslušnici pjevali i hvalili se na partijskom sastanku, komunističkim i sindikalnim kongresima. 
Velika zaduženja i puštanje deviza u promet nije išlo bez kontrole odozgo. Prije inflatornih udara, vlasnici deviza su postajali bogataši, jer im se kapital preko noći udvostručio. Čekajući novi inflatorni udar, kapital se uveličavao za četiri puta. Tako je nastala komunistička masonerija. Oreol zaštite bili su im radnici pod staklenim zvonom u Tvornici straha.
        Nije bilo tu prave ljubavi prema Titu, već ljubavi iz strahopoštovanja. Zato su zbog nje, kao majstori razlika, najviše stradali Srbi. Služeći se raznim igrama lukavosti, u zamahu lažne pokloničke ljubavi najviše su radili o glavi jedni drugima. Najbolji dokaz je Goli Otok, gdje je robijalo više od 90 odsto Srba. Lažna ljubav je imala  uznosit početak, a trajala je dok postoji interes za njom. Oni koji nisu lažno mogli da vole - bili su progonjeni, zatvarani i sklanjani iz života.
Krajem devedeseih, prije masovnih izbojaka nacionalizma, radnici su shvatili da su pokrade-ni i prevareni. 
       Komunitički sijači straha su se  stišavali,  nemali broj ih je napuštao Partiju. Propadali su na brzinu, kao da ih je razarala satanska stihija.  
Sa pojavom nacionalističkih stranaka pokazivali su svoje obrise. Nikada i nisu bili komunisti nego pritajeni nacionalisti. Kako bi drugačije, bez krvi, prepustili vlast nacionalistima!
       Srbi i Makedonci su za lidere birali presvučene nacionaliste, bivše komuniste, a Slovenci, Hrvati i Muslimani komunističke disidente. Zbog toga presvučeni komunisti nisu dobili podršku Velikih sila. Na čelu rasturanja komunističkih država bila je Amerika, koja se nije zvanično uključivala u to, već je isturila svoje satelite. Njena obavještajna agencija CIA, sondirala je i pripremila teren za razbijanje Jugoslavije, ali i moćnog SSSR. Najbolje je bilo početi sa najprometni zone planete Zemlje - sa Balkana, a zacrnjen krug su Srbi, koji su najbolji narod na svijetu za druge, jer gube sebe dajući se drugima, kao nemoralna udavača…

          SAMO(UBISTVO) NIKOLE KOLJEVIĆA

      Bez obzira na težak položaj umjetnika, hvala Bogu, još niko, od njih nije izvršio samoubistvo, taj čin nasilja nad samim sobom. Zvanično, to je "učinio" samo Nikola Koljević, kada je ostao bez državne funkcije, kada je bio samo predsjednik Udruženja književnika Republike Srpske. Ali, ozbiljnim istraživačima, koji su proučili sve okolnosti, pa čak i one ‘‘nepodnošljive’’, ostaje jasnoća svijetlećeg upitnika: ‘‘Nikola nije bio dobrovoljni davalac života’’. Dokaz je drugi hitac, jer jedan je mogao ispaliti sebi u glavu, ali drugi – nikako!
     Istina, on je teško podnosio kolektivno robovanje energiji zablude koju su proizvodili profiteri – pauci rata. Znao je da su Srbi ponosni na svoje mane. Znao je za Epimetejev sindrom. (Epimetej je bio Prometejev brat sa karakteristikama čovjeka koji kasno shvata).
Prevedeno na slučaj Koljević – bog ratne vatre, žrtvovao je svoj narod radi profiterskih interesa. Bezobzirno je trošio snagu svoga naroda. Ključ rata je ostavio u Sarajevu, a na Palama je našao staru bravu koja se dobro otključava profiterskim kalauzom.
       Proučavajući istoriju života Nikole Koljevića i istoriju slučaja, nema puno dileme da je on samoubica kojeg su ubili drugi. Kao kultivisan literata, koji je izuzetno dobro poznavao dramsku književnost, znao je da je u istoriji samoubistava najmanje dramskih pisaca i onih koji se bave esejom i filozofskom prozom. Ispred svih prednjače pjesnici i prozni pisci. Ali, ubjedljivo pjesnici, jer da bi njihove riječi blistale potrebno je puno truda, intenziviranih doživljaja, viđenja unaprijed i unazad, uz proširenu brazdu saznanja u sadašnjosti. Sve u svemu, za nauku, čudesan splet osjećanja i osjećaja vlada u duši pjesnika. Ono što oni kažu, ide ispred svake nauke i krute zbilje, uopštavanja, statistike… Cijena toga je dobrovoljno davanje života za Čezara Paveza, Branka Miljkovića, Marinu Cvetajevu, Branka Ćopića, En Sekston, Silvije Plat, Sergeja Jesenjina, Vladimira Majakovskog, Ernesta Hemigveja, Paula Celana, Jasunari Kavabata… Nikola Koljević nije mrzio ni druge ni sebe, bio je stišljive prirode, koju karakteriše znanje i promisao o svemu čega se dotiče. Istina, ne toliko naučno koliko književno i filozofsko. Nije imao kosmičku, naučnu inteligenciju  kao Tesla, ali je imao u sebi energiju koju je znao kontrolisati. Dokazao je to po onome kako misli, piše i djeluje. Smetalo mu je političko ćutanje moćnika o kriminalu u kojem su ne samo učestvovali, nego su bili njegove perjanice. Ali, iz straha od prokazivača, nije sa ljudima iz svog okruženja o tome govorio, jer su metkom zatvarali jedna usta, a strahom sva ostala. Dokazalo se to u bliskoj budućnosti,  na Palama, kroz desetine ubistava, gdje se žrtva ubija kao zvijer, pred maloljetnom djecom, na ulici, ispred porodične kuće i zgrade u kojoj stanuje... Pale su postale Palermo... Nikolino samo(UBISTVO) je agens kolumbijske sačekuše na Palama. Duge sjenke nevinih žrtava dugo će padati po stanovništvu ovog, na izbjegličkom rasulu i ratnim strahotama nastalog grada. 
        U januaru 1997. objavljena je da je nakon pucanja dva hica u glavu, preminuo Nikola Koljević. Odmah sam rekao da je on “samoubica” kojeg su ubili drugi. Narod je potapala ista sumnja, ali nije smio dići glas protiv sijača straha i smrti. Službeni izvještaj uviđaja nije niko video, osim da je obnarodovao da je Nikola pucao sebi u glavu u zaključanoj sobi. Znao sam da su to učinili ljudi koji dobro žive od “nedostatka dokaza”. LJekar je rekao: “dva metka ne može čovek sam sebi da puca u glavu.” Nikola im je spremao javnu sačekušu sa zapisima i fotografijama, a to je za njih koji brišu sve gnusne tragove jezik golih činjenica, bez bezopasnih pjesničkih metafora.
Biljana u “Svedočim”, u vezi sa svim tim ističe: “Vrlo dobro sam zapamtila kada mi je rekao, ali sa nekim posebnim naglaskom: Radovan me leči nekim tabletama”.
     Zato je Koljevićevo samoubistvo sumnjivo. Takav čovjek nije imao hrabrosti da dva puta sebi puca u usta, bez obzira što u Republici Srpskoj vlada duboka depresija i mafija. A on je glavni svjedok njihovog nastanka i održanja. Zato je vlasnik života i smrti iz njegovog okruženja, poslije hapšenja platiše ubica sa Sokoca, kojeg su uhapsila dva hrabra čovjeka (oba su ubijena u kolumbijskoj sačekuši), rekao: ‘‘B.V. je dobar momak, ali poslije hapšenja B. niko mu ne garantuje život, jer Ovi (mislio je na one koji čuvaju Radovana) će ga ubiti kao psa’’. Za nekoliko dana je ubijen najveći romanijski borilački mit Srđan Knežević, a nakon godinu dana i LJubiša Savić Mauzer. Policija sve zna, ali svi, od reda svi – ćute i ćutotvorišu. 
     Hazarski put Miloševića vodio je i Nikolu da bude samo(UBICA) kojeg su ubili drugi! NJemu, koji je imao moralni i državni dignitet, mafija nije mogla uvesti sankcije na riječi, ali ga je, po svemu sudeći, sklonila iz života.

 NSTAVLJA SE... 

VIĐENJE UNAPRIJED, 2

nedeljkozugic | 19 Februar, 2011 18:11

 
 NASTAVAK, 2
 
4. IZ ZBIRKE PJESAMA ‘‘IZABRANE PJESME’’
(STIHOVI VEZANI ZA RIJEČ ‘‘BUDUĆNOST’’)

        ***
S vidiocima budućnosti 
pazi kako ćeš 
ne zalazi u njihove neprodorne ćutnje

          ***
Na polju sjećanja slavnu junaci
sa sjenkama prošlosti se grle.
Hoće u budućnost, ali znaci
pored puta probudiće umrle.

        ***
Ona je tvrđava duše hajduka,
svjetlo budućnosti i prošlosti.
Iz ovih slova stiže poruka –
glas onome ko moli i posti.

         ***
Crni petak počinje u četvrtak,
piše i baca rukavicu u lice
bogatim lopovima, a to je znak
da u budućnost pucaju ubice.

       ***
Crni petak počinje u četvrtak,
piše i baca rukavicu u lice
bogatim lopovima, a to je znak
da u budućnost pucaju ubice.

       ***
Gladna usta, oštrina riječi,
sve pokrali, budućnost prodali.
Vlast neće moći da spriječi
narod kad na nju navali…

        ***
Sjenke zala nemoćne su bile
pred neizrecivim riječima
koje posjeduju duhovne sile,

a vide se svetačkim očima.
Nerođene su Srbe krstile
u kojima budućnost počima.

Sveti Sava nad pomenikom
priziva prorijeđene sinove.
Zajedno će nad suzarnikom

moliti se za spas zemlje ove,
jer djeca njena neće znati
budućnost njenu sačuvati.

         ***
Nema nas u istom, sve je drugačije,
svako ima svoje ostrvo beznađa.
Što je moje danas, sutra moje nije,
prevara budućnosti, sveopšta krađa.

          ***
Grad mrtvih – sjenke prošlosti.
Sjećanja se kreću, u nama žive…
Mrtvi beru cvijeće budućnosti
i dobivaju naše bitke nedobive.

         ***
tako, s okom duše letim nevidljiv 
astralnim mecima pogađam dušmane

razvidim budućnost 
nađem se između života i smrti

         ***
Na satu budućnosti
poklopile se kazaljke.

Nevidljivi čitač sudbine
govori šta treba činiti.

          ***

Kao ronilac pod vodom
sav sam u budućnosti.

         ***
Dok zalazi sunce sjećanja
Otvaraju se oči da vide budućnost.

         ***
Dok sam prepoznavao
trenutke koji će doći,
nevidljiva nit koja
vodi u budućnost –
postala je vidljiva.

          ***
Da bih pronašao magičnu moć
riječi i trava –
nisam pojeo čorbu od zmije
ni držao jaja pod pazuhom,
sakupljao paprat u ponoć na Ilindan,
splavario unutrašnjim putevima
i kao jasnovidac pamtio
šta vidim na brazdi budućnosti.

         ***
Gori dežurno oko budućnosti.

          ***

Ogledalo budućnosti

Vidjela je nekoliko godina
unaprijed, u ogledalu koje
sam joj poklonio kada smo
se prvi put sreli.

Razbila ga je
kada je dušu raspinjala
po mom tragu.

Uzalud sam je opominjao
iz prostora na koji
nije stupila ženska noga.

Nisam joj mogao prići
od sjenki onih koji su
prošli s onu stranu kože.

Đavo ne prepoznaje budućnost,
piše Pavić u knjizi u kojoj
živi i mrtvi šapuću.

Da nije razbila ogledalo
mogla je nekažnjeno proći
kroz odaje u kojima sam čuvao tajne.

         ***
Đavo ne prepoznaje budućnost,
piše Pavić u knjizi u kojoj
živi i mrtvi šapuću

          ***

Nauk

Prošlost za budućnost učuvaj.
Njeno uzeće je pečat svemu što dolazi.
Sa što više providnih dana 
bliži si uzvanik Stvorcu.
Čuvaj svoju lijevu stranu,  
desnom se od zla brani, hljom hrani.
ne daj na se, glavu gore...
Brani svoje tecivo 
koje grije sunce bez raskrsnice.
Čuvaj sunčanu nju 
na koju pada sjenka starog hrasta 
i mlade lijeske.
Ako se osunčaš u njoj, 
rodiće ti pšenica bjelica, 
a žena će ti rađati djecu sunca.
Tako kaže zakon zemlje 
i onih koji su odojčad vimena njena.

        ***

S rukavicom na jeziku
zaklinje se u narod,
kradući mu budućnost

Netragom nestaju izvikivači parola.
Prodali su pogrešne razloge za b¬udu¬ćnost.

          ***
Instrument nasilja napunjen je  zabludama.
Štamparije štampaju “Oče naš za ubice”.
Gradonačelnik ne vidi budućnost.
Uzalud zublja, gust je istorijski mrak.

         ***

Orječujem ono što nose   
uniženi do ćutnje, 
kao onda  kada su pravednike 
stavljali između čekića i nakovnja – 
iskivajući iz njih paučinu.

To pali luču koja osvjetljava puteve 
koji vode u budućnost.

          ***
Nebo plače nad onima 
koji gledaju u budućnost.

         ***
U ogledalu zalutalih duša 
piće je zabluda 
i hrana potrošene budućnosti
Prodali su stroj za 
proizvodnju budućnosti
naša budućnost je u opasnosti.
zaboravlja se ko smo i šta smo 
i kako izgleda biti čovjekom.

          ***
Na svijetlu budućnost naslanjaju uho.

         ***
Tjeraju prolaznike da idu natraške, 
jer: u budućnost se puca!
Bosna je zacrnjen krug!

        ***
Teroristi su pucali u budućnost.
Neko žuri u prošlost budućnosti, 
a neko u budućnost prošlosti
Prije nego što čujem krik 
iz budućnosti, 
osmijehom ot¬apam ledni brijeg.
Pokloniće joj budućnost 
ako usta vremena ne progutaju sjećanje 
na snovitu biranicu
Svjetlost budućnosti
je u otiscima  duše.

         ***

PISMO PRIJATELJU
                
             M. Topaloviću

Šaljem ti svijetli dan srca
da otključaš tajne.
Prate te znakovi vremena  
koje dolazi. 
Otkriće tragove ubica 
najvećeg borilačkog mita romanije.
Strašilo iz Beograda spojilo je 
ljevicu i desnicu; 
ljevicu kada zavarava narod, 
a desnicu kada ubija…
Gutali su dušu naroda.  
Nebo se crvenilo umjesto njih. 
Stići će ih kletve 
zaboravljenih žrtava rata!
Na okamenjenom spomeniku 
narodnog ćutanja riječi su oštre.
Uhapsili su čovjeka koji  je kupio
državu  crtanu našom krvlju.
Ljutiš se na popove 
jer su blagosiljali lopove 
koji prave  državu u oblacima,  
a narod u crnu zemlju propada s tugom.
Teroristi se boje budućnosti. 
Zato pucaju u nju.
Energija zla vratiće se svom izvoru.
Ne likujemo, 
jer nismo slabi u jakosti
Znali smo šta će biti. 
Zato nas Bog nije ubezočio.
naše misli su se užilile 
u napeto ćutanje naroda.
Kad se zapali i sirovo gori!
Bog će nas oslijepiti 
ako budemo gasili požar.
Napeta je strijela javnih prozivki.
Hoće Bog istinu!
hoće narod hljeba!
To su znakovi  vremena koje dolazi.

5. Iz romana ‘‘Roman o Ivani’’
(ULOMCI VEZANI ZA RIJEČ ‘‘BUDUĆNOST’’)

    • U proširenoj sadašnjosti sreli su budućnost prošlosti.
    • Dodir sa smrću ostavio je tragove, tako da intuitivnim prosjevima mo¬že obasjati puteve u budućnost.
   • U krugu iznad vremena krije se Ona koja će trajati kao prečista kći zemlje. U proširenoj brazdi vremena, budućnost je prije prošlosti...
   • U našim prilikama, Ketmana najbolje karakterno određuje Vukova narodna poslovica: ‘‘Jedno misli, drugo govori,  treće tvori (čini).’’ Eto, najboljeg objašnjenja ko je Ketman. Došao je iz dubine vremena i teče u budućnost, mijenjajući vladare i društvene sisteme. To je, opet po Vuku, trojedan čovjek ili čovjek sa tri lica.
   • … Takva je, uostalom, u budućnosti, usmena književnost, jer je njen osnovni zadatak da otkrije recept za pravljenje melema koji vraća nadu da je ljubav osnovni smisao života. Ako je nema, nastupa gušenje u razuđenom emocionalnom životu. Zarobljeni smo u sebičnoj ljubavi prema sebi -  nismo nigdje i ne stižemo nigdje, do u eksplozivnu tjeskobu...
   • U ranom djetinjstvu počeo se baviti mađioničarskim trikovima, često s velikim uspjehom. Na radnim akciama su ga dizali u nebesa, želeći da im pogo¬di šta misle i šta će se desiti u budućnosti. Kada je bio na vrhuncu moći, sa grupom istomišljeika, osnovao je centar za istraživanje paranormalnih pojava. Kao glavni istraživač godinama koje prethode ratu, ali i u ratu, raskrinkao je stotine varalica. Ali, tu tajnu djelatnost nije htio obnarodovati, zato se bavio konkretnim poslovima, koji ga ne odaju kao istraživača skrivenih pojava  i događaja. A i da ga je neko otkrio, ljudi  oboljeli sami od sebe, ponoseći se svojim manama – ne bi vjerovali da  posjeduje takve sposobnosti.
   • Kada se vratio u život, osjećao je bol i ljubav koju je izazvao kod drugih. Vidio je događaje koji će se desiti u budućnosti. Vrijeme se sažimalo i nije imao osjećaj da traje, već da se vraća u neostojanje, u sjemene ćelije oca i majke. Onda je nastupila eksplozija. Duša je ‘‘uskočila’’ u tijelo, od čega je osjećao bolna žignuća. Pratio ga je žudni osjećaj, ako ikada dođe do oslobađanja bola, biće mu važne samo dvije stvari: znanje i ljubav!
   • Vid se okrenuo prirodi, želeći da u njoj sretne ženu svojih želja. Ona će biti bez igara lukavosti, čulna i čedna. Našao ju je u Ivani. U njoj je ljubio nebo i zemaljske neprolazne trenutke. (‘‘Ljubav je jedina strast koja ne trpi prošlost, ni budućnost’’) 
   • Da nema ljubavi, ne bi bilo gravitacije. Ona izaziva kretanje. Svjetlost je živa sila Boga. Ko to osjeti može pamtiti budućnost, vraćati se u nepostojanje, u vatrenu želju začeća. Jer, ispred bezmjernih dubina vremena, postojala je svjetlost, koja je najbolji dokaz da Bog vlada materijom.
To ne remeti ravnotežu u odnosima, jer u njima gori dežurno oko budućnosti. 
   • Znao je da se na tajanstven način misao jednog čovjeka prenosi na druge ljude. To je znak da niko nije izolovan, već je u neraskidivoj vezi sa drugima. Staro je pravilo da sve utiče na sve. U proširenoj brazdi vremena, budućnost se sreće prije prošlosti. Tu brazdu Vid je prvi put zaorao u djedovoj sunčanoj njivi i sreo je nju: čulnu u ćutnji, čuvstvenu govoreći.
   • Ivana i Vid su djeca besmrtnog vazduha, koji od bijelih oblaka predu zlatnu pređu zemaljsknebe-skih tkanja. Kada se nađu u energetskom oblaku Duha Svetoga, izgube se u prelijepim bojama duge koja se izvija iznad čudne šume u kojoj živi ptica svijetlećih krila. Ona prenosi znanje koje ljudi ne posjeduju. Doletjela je iz beskrajne dubine vremena. Jedno krilo je prošlost budućnosti, a drugo budućnost prošlosti. 
   • Ivana je zamolila Veru da uradi natalni horoskop za Vida, kojim je htjela da ga iznenadi. Dala joj je samo datum sa časom i godinom rođenja. Njoj za ljubav susreo se sa Verom hotelu „Ideja“. Ona je, kao ciganka u karte, govorila gatalačke brzalice, koje laika opijaju, a onoga ko se razumije u život i društvene odnose, pa i kosmičke pojave, ostavljaju ravnodušnim. Gledajući u krug sa dvanaest horoskopskih znakova, podijeljenim linijama, koje označavaju položaj planeta u momentu rađanja, Vera je proricala šta Vida čeka u skoroj i daljnjoj budućnosti. 
   • Ivanu je fascinirao fenomen viđenja budućnosti. Taj vječiti san ljudskog roda  nije davao mira. Sanjala je susret sa čovjekom koji može da vidi unaprijed, a plašila se viđenja unazad, jer se bojala  skrivenog grije-ha.
   • Slast za dušu žene je muško srce. Kada ga nađe izgubi pojam o prošlosti i budućnosti. Nestaje i rađa se u trenucima koji se ne zaboravljaju.
   • U Vidu Radišiću sam našla tvog nebeskog oca. Otkrio mi je  koliko su zemaljske strasti varljive. Upoznaćeš ga kada u tebi uzriju ove riječi,  krštavane u mojoj du¬ši, uz  molitvu za tvoju budućnost. 
    • U proširenoj sadašnjosti sreli su budućnost prošlosti.
    •  Pomjerao se  prostor  od sjećanja na budućnost.
    • Do dir sa smrću ostavio je tragove, tako da intuitivnim prosjevima može obasjati puteve u budućnost.
     • U krugu iznad vremena krije se Ona koja će trajati kao prečista kći zemlje. U proširenoj brazdi vremena, budućnost je prije prošlosti...


6. Iz romana ‘‘Jezikom duše’’
(ULOMCI VEZANI ZA RIJEČ ‘‘BUDUĆNOST’’)

    • Živimo u  vremenu užurbane budućnosti, zatrpani informacijama, kada čitaoci traže (ako ih uopšte i ima) izraz koji nudi promjenu opažanja stvarnosti. 
    • Govorio je srcem u kojem se sreće budućnost prije prošlosti.
    • Ti me najljepše zavodiš – iz prošlosti i iz budućnosti. 
    • Naš susret će biti u znaku pobliženja prošlosti i budućnosti u sićušnom trenu prepoznavanja da smo već  živjeli ili da radimo kako treba.
    • Živimo naš san. Neka ti tako počne ovaj dan u kojem se stapa prošlost i budućnost.
    • Da  sve bude sada i ovdje, gube se granice, govori srce u kojem se sreće budućnost prije prošlosti.
    • Da  sve bude sada i ovdje, gube se granice, govori srce u kojem se sreće budućnost prije prošlosti.
    • Takav je bio Branko Miljković, kao i svi pravi pjesnici, koje vjetar vremena ne može izbrisati iz sadašnjosti i budućnosti.
    • Sve si bliskija mom disanju, koraku i snu. Nema čuda, kada se ona mogu objasniti na prirodan način, onako kako nam podsvest – svetleći trag intuicije govori da smo već unapred odživeli budućnost ili da radimo kako treba. 
    • NAUM: Tražio sam te, predosjećajući te kao Jungove simbole, koji imaju kosmičko značenje (i dodao bih: zračenje!), kao otisak prošlosti u budućnosti…Sve ostalo je u snažnom predosjećaju, koji se nije oblikovao u riječi… 
    • BISERA: Listam nevidljivu knjigu života, a odnekud nevidljiv dodir tvoje tople ruke na svakoj stranici, kao što se na svakoj stranici Biblije spominje ljudsko srce, kao što je rekao Egziperi, ‘‘Čovek srcem ispravno vidi, suština je ono nevidljivo’’... Kad ti je neko suđen, nije važno kako ti pripada; to nije samo tren koji te veže za njega, nego beskrajno duga prošlost i neizvesna budućnost, koja je uvek najlepša dok se zamišlja.
    • Naš susret je pobliženje prošlosti i budućnosti u sićušnom trenu prepoznavanja, da smo već živjeli ili da radimo kako treba.
    • Zato sam zaćutao, u uznesenju da začnem i porodim likove za scenerij koji ću, nadam se, uspješno završiti, jer su  nijeme drame odigrale svoje rolne u očima duše, koje su dar od Boga, jer treba da raspu svjetlost na budućnost. Zato je nastala ćutnja,  uz tvoj osjećaj da sam u  stanju tajanstvenom za tebe.
    • Draga moja  Bisera, ovo što ti pišem je istina, koju skorojevići i konzumenti,  suočeni s nesigurnošću i strahom u pogledu svoje budućnosti, ne razumiju. Za njih su to proročko-apokaliptičke tendencije psihotičara, za koje ove pojave dobivaju negativnu kvalifikaciju...
    • NAUM: Sa tobom istinski, u punoći doživljaja, živim ono što jeste i može biti. Dobro si rekla ‘‘živimo naš san’’. Neka ti tako počne ovaj dan u kojem se stapa prošlost u budućnost. 
     • Priroda i Bog podarili su nam trenutak u kojem se prepoznajemo iznutra, sa željom da tako  bude zauvek.  Nisam ljubomorna na tvoju prošlost, već na sadašnjost i budućnost - u kojoj nismo zajedno.
     • NAUM: Sav sam od tebe, rođen i preporođen, nesit tvojih pogleda i riječi, dodira i splavarenja kroz tvoje tijelo u kojem zri moja želja...Kada sve knjige zatvorim, i oči kada zatvorim, sanjam tvoje buđenje kraj mene. 
 
NASTVLJA SE.... 


 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS
Powered by blog.rs - Design by BalearWeb