Nedeljko Žugić, 1

PRAZNIM RIJEČIMA PUSTOŠI SE DUŠA!

VIĐENJE UNAPRIJED, 3

nedeljkozugic | 19 Februar, 2011 18:27

 
 NSTAVAK, 3
 
7. ISTRGNUĆA IZ SONETNE POEME ‘‘ZBOGOM SARAJEVO’’

Bude me slova iz rijeke jezika
u kojoj se kupa proročica vila.
Srpsko Sarajevo grade iseljenika,
to sam narodu kroz tebe govorila.

Narod cvili – od dolazećih bježi.
Gore to boli od svih ratnih rana
kaže to meni zemlja prodana.

Zbogom čarne boje sarajevske duge,
zbogom roso blistavoga sjaja,
zdravo kratka ruko tuđeg zavičaja.

Zbogom crni beharu sa grobova –
nek se sjenke grle sa vama;
ostaje drvo života bez plodova

jer mrtvi će krenuti za ženama.
Idu Srbi sa svojim praštanjem,
nose smrt sa odloženim djelovanjem!

Dušu ranjenu priziva trava
koju bere glasinačka vila –
ona koja nije daleko od zaborava,
što je sve moje tajne otkrila.

Liječi smrtnu, sarajevsku ranu,
rađaće moju nerođenu djecu,
paliće sa ognjišta vatru prodanu,
neće prinositi žrtve lažnom svecu.

Oboženi grešnici iz pjesme moje
ne smiju pred narod raseljeni;
izgubili su ga čuvajući svoje.

Sve to me ne ostavlja u sjeni.
Nijemi pjevač grleno vam pjeva
kao bolan odlaznik iz Sarajeva.

Zdravo šišarike u šumskoj prestonici,
zdravo nikom, jer pošli smo nikome…
Sve to, odavno, u mojoj duši izvidnici
nudio sam na dlanu kao svoj svome.

Sada vladajuće stiže odjek mojih riječi,
ali neosjetljivi na bol nisu moja braća.
Ova seoba mogla je da se spriječi
prije podlog pazara koji narod plaća

svojom tankom kožom i opštim rasulom.
Nad gubipoljem tuži sveopšta duša
pravoslavlja, a Bog svevidećim čulom

gleda u odlazeće i sve ih sluša…
I On žali lirsko, okrvavljeno slovo
dok čita odlaznicu: Zbogom Sarajevo!

Pale, 13. 3. 1996.


8. ISTRGNUĆA IZ SONETNE POEME ‘‘PROROČKI SONETI’’


(Poezija)

Poezija je logika kosmosa,
miris sveopšte duše pojava;
rađa se, razvija iz zanosa
ako je ima i ako je prava.

U njoj budućnost diše,
u riječima – blažena;
ona je munja koja piše
pečetom tišine tražena...

(Srpski pjesnici)

Odanjeni – ko iz neba pali,
pjevaju  iznad rane otvorene.
Kad nebeskog oca su zastali
da im podari život bez sjene… 

(Loši znaci)

Tanka je pređa naše nesreće
i mnoge će ona omamiti…
Spasilac Nedođija – neće

doći, a među nama će biti!
Sjenke se igraju oko šatre.
a đavolja djeca oko vatre.

(Proročki sonet, 1)

Na polju sjećanja slavnu junaci
sa sjenkama prošlosti se grle.
Hoće u budućnost, ali znaci
pored puta probudiće umrle.

Srbi vide namig svoga mita
i puteve spasa niz uzine,
a čelnika – vožda ponosita
zagrću u magle i pomrčine.

Dok matrica rađanja blijedi
sve je više ugasna trojanica,
a sveopšte majke su pogledi

tamo gdje  je njiva kosanica
iznad koje se vidi svjetlica.
Opet će neko zlo da slijedi. 

(Minut ćutanja)

U nama pupčana nit svetosti
svijetli iz duše u apoteku,
umjesto suza u rijeku žalosti.

Još nosimo misao veliku –
mi, neumorni od praštanja,
prozvani na minut ćutanja!

(Sveti Sava)

Luč svetog vida iz pomrčine
zracima duše probudio  je
nečute, ukamenjene tišine,
a vatru očima vidio nije.

Svijetli kamen srpske istorije,
vidioc Boga, njegov školnik…
Čovjek je hram za liturgije;
misli čiste božji  umolnik.
…..
Na raspetom krstu zemlje ove
srpkinje majke rađajte sinove

(Za generala)

Ti biješe arka srpske biblije,
na izvoru rijeke vrijeme zlatno
koja je krv treba da nam ugrije
i ne ponovi rat i vrijeme ratno.

Plamti vatra, gori živa slika
u srcu naroda Svetitelja Save.
Gledaju nas oči svetih ratnika,

ne mogu generala da zaborave.
Dušmani u nama stalno traže.
da uklone nevidljive straže.

(Zapadno sunce  - za Slobodan)

On je obraz naših vrlina i mana,
živa trava u proključaloj vodi
Srba koji dišu iz istorije rana,
koji vino krvi piju u slobodi…

Kroz njega smo prizivali sve mrtve;
Kosovski božuri rasli su u nama;
prinosili smo njemu svoje žrtve
kao cvijeće ljubavi svojim ženama.

Njegovo srce je iz pernatih snova,
kao čaj za liječenje zapaljive duše.
Kad misle da gubi – dobija iznova!

Sve što radi iz istorije dolazi
koja se ponavlja, jer Srbi Srbe ruše,
jer im sunce sa zapada izlazi…

(Oboženi grešnik - za Radovana)

On je jutrenik na opasnom putu
ka vedrim visovima pravoslavlja;
htio je da kaže riječ nečutu 
da nam se istorija ne ponavlja.

Ali, ljekar duše ne ču ucvijeljene
što dolaze iz naroda koje vodi.
Volio je ulizice sve – ovovremene, 
dok se ne nađe u proključaloj vodi.

Uzalud mu pisah s otiscima duše –
iz glavnog krvotoka našeg naroda,
iz krvi boraca koji izginuše…

Sad ga prate buktave riječi – 
onih kojima je ropstvo sloboda,
koje ne treba da vodi već liječi.

(Vrtivjerac  - za Vuka)

Pošao je od jevanđelja istine –
s mirisom tamjana u riječima,
s gorčinom koja neprijatelja dosine,
kao strijela savjesti u snovima.

Navukoše ti košulju čini derviši
iz Sandžaka zbog sječe ruku…
Tako posrnu ti, mitski, najviši,
a zapise nađe kasno u jastuku.

Sad  nas razuđene niko ne vodi;
vansebne, same sebi nedovoljne;
sunce ropstva je u našoj slobodi.

Srbin je kao celer – sam ne može!
A volim te ljude, budnike, zorne
i kad se slože i kad se ne slože.

(Molitva snijegu)

Padaj po crnom obrazu srama,
bijeli sniježe u tamne dane.
Srce puca, a duša se slama
onome ko nosi ratne rane.

Pokrij sve tragove i staze
i sva s istinom sretišta.
Kradljivci budućnosti prolaze,
poštenima ne ostaje ništa.

Padaj i nemoj nikada stati.
Krv struji u otvorenoj rani;
ona se ne može izbrisati…

Đavolu smo crnom prodani.
Kao da nas više neće biti
ili će nas sudba odmajčiti.

(Deseterac)

Blizu je nebo za posvećene.
Srbin nije sa ovoga svijeta.
Bog ih voli samo upjesmljene,
za njih nije ova planeta.

(Tropar Svetog Vasilija)

Leti perje srama na sve strane,
grije vatra  Duha Svetog.
U kutiju grijeha šta stane
biće djelo Srbina raspetog.

(Vrišti na ocanerođeni sin)

Nestaje narod široke duše;
rasplinjava se  kao plin;
krv  rana po zemlji prosuše.

Vrišti na oca nerođeni sin:
nisu htjeli da nas rode,
krive druge, pogane izrode!

(Uzlazno padanje)

Niti se množe niti  bože.
Lažu Te, Bože Nevidbože!


9. ČLANCI, TRAKTTI, STUDIJE, KOMENTARI
(SA OSJEĆAJEM BUDUĆNOSTI I OPRMEĆENIM DOGAĐAJIMA IZ ITOG)

            RAT MITOVA U BOSNI I HERCEGOVINI

       Predratno, trojedno područje Bosne i Hercegovine je bilo pod vlašću velikog broja osvajača: Rimljana, Kelta, Osmanlijskog carstva, Austro-ugarske monarhije, partizansko-komunitičkih vladara, a 1992. godine gospodara rata i papirnate nezavisnosti priznate rezolucijom 755 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija.
        Čuvari lijepih vremena sjećaju se  Bosne i Hercegovine, koja je bila srce socijalističke Jugoslavije.
      Preko lica njene istorije prelijeali su robovi grijehova. Kada se oslobode potisnutog straha vide silu ispred vjere. Za¬što nikada  nije bilo obrnuto: prvo vjera pa onda sila?
        Vjerovatno radi toga što su uvijek iz nje prognani ili pogubljeni nevini ljudi.
        Je li Bosna ‘‘Prkosna Od Sna’’ – satkana od pjenušavih snova ‘‘kamenog spavača’’?  
        Njene osvajače su, opjancani nadahnućem opjevali pjesnici, uz  namigivanje mitova o postanku naroda. Sjenka  namiga pružala se na njenu teritoriju koja dobija i gubi vladare.
          Sjenka srpske istorije titrala je u krošnji drveta koje je  iščupano i okrenuto  u nebo – gdje živi nebeski narod.
         Sjenka hrvatske istorije padala je iz tamnog oblaka na stoljetnu hrvatsku zemlju na kojoj su znakovi  vatikanske najezde.
       Sjenka muslimanske istorije padala je u jezero stra¬na¬ca u matičnim knjigama rođenih i gubila se u njenim dubinama.
         Nikakvo čudo, Bosna je ze¬mlja suprotnosti. U njoj vladaju mitovi, ko bi drugi. Kada izlazeće sunce obasja mit jednog naroda, on baca dugu sjenku na druga dva. U zenitu, mitovi su ravnopravni, ali čim sunce krene ka zapadu, dva mita potpuno pomrače treći.
         Svijetli izbojci srpskog mita uselili su se u jezik kojim se govo¬ri u Bosni. Vuk Karadžić ga je proglasio ‘‘najljepšim srpskim jezikom’’ – čistim kao nebeska suza. Gledajući na jezički identitet Bosna je srpska zemlja, zasjenjena sa tri vjerska mita. Prvi mit o Bosni naseljenoj Srbima je iz povelje bana Matije Ninoslava Dubrovčanima u kojoj stanovnike Bosne naziva Srbima. Njega prati Ajnhardov podatak iz 882. godine, kada je Ljudevit Posavski došao među Srbe koji su držali veliki dio Dalmacije. Bosna je srpska zemlja odvojena rijekom Drinom. Sve tri vjeroispovijesti koje govore štokavskim narječjem su islamizirani ili pokatoličeni Srbi...  
          Hrvatski nacionalni mit kaže da je Bosna pod sjenkom tuđeg neba. Sjenka će nestati kada ne  bude više Bosne. To svjedoči srednjovjekovni ikavski zapis, jer ikavicom pišu samo Hrvati. To znači da je ona Hrvatska zemlja. Krunski dokaz je banska titula koju su od bana Borisa do bana Tvrtka nosilibosanski vladari. To je autentična hrvatska vladarska titula. Svi bosanski mitovi su katolici. U Bosni živi od 32-35 posto pravoslavnih Hrvata, 50-52 po¬sto neslovenskih Vlaha, 6-7 posto posrbljenih Bugara, Grka, Albanaca, i Jermena i 8-10 posto pravih etničkih Srba koji su došli za  vrijeme Austro-ugarske vladavine i dvije Jugoslavije.
         Muslimanski nacionalni mit nastao je u podne, kada nema sjenke, s jednim okom na izlazak, a sa drugim na zalazak sunca. Okružen je sjenkama srpskog i hrvatskog mita. Oni su mu ukrali sjenku. Od izlaska do zalaska sunca – nema sjenke! Ima samo na mjesečini. A sjenka i jeste granica između svjetla i tame. Zato je muslimanski nacionalni mit izronio iz srednjovjekovne bosanske države, kada je došlo do bogumilskog prihvatanja islama. Prema tome, u predturskom vremenu do 1850 godine, muslimansko stanovništvo je bilo u apsolutnoj većini u  Bosni. U prilog tome ide činjenica da je crkva bosanska bila u opštem povlačenju i propadanju prije turskog osvajanja.
       Mitovi u Bosni ratuju dokazujući nedokazivo. Svaki za sebe je izvorni stanovnik Bosne. Druga dva su otpadnici od matične vjere,stranci u matičnim zemljišnim knjigama. Siju iluzije koje im se razbijaju od glavu. Tada vide crno sunce iznad glave. Pošli bi za silovanom učiteljicom života, ali ne vide  prst pred okom. Zato im sunce izlazi ispod tuđeg neba. Sopstvene sjenke se boje. Žive sa otvorenim očima koje vide zgusnuto vrijeme u kojem se čuva snaga pritajenih nacionalizama.
        Događaji  pretiču jedni druge od 1989. godine, jer se mijenja  politička karta svijeta. Etnički sukobi u Jugoslaviji potvrdiće tezu o očekivanim ratovima, jer je izgubila značaj za Zapad, poslije rasturanja istočnog bloka. Nakon buđenja srpskog nacionalnog bića, glavni rušioci Jugoslavije su Hrvatska i Slovenija, koje su izgubile dominaciju nad njom. Evropska zajednica i Savjet bezbjednosti podržale su njihovo izdvajanje, sa priznatim avno¬jevskim granicama.
       U januaru 1990. godine, kada je iščupan stožer jugoslovenskog režima – Savez komunista Jugoslavije, u trojednoj Bosni riječi o zajedničkom životu gubile su sjaj. Ni  jedno proročanstvo nije bacalo nebesku svjetlost na nje¬nu budućnost. 
        Političari su ložili vatru na putu od drveta u koje je grom pucao više puta. Narod nije mogao da ih spriječi, ali ni da izbaci žiške iz kuće. A lapidarna narodna poslovica opominje: ‘‘Ne loži vatru od drveta u koje je grom pucao!’’

       ČOVJEK   JE  UZROK   HAOSA
 
U svijetu u kojem živimo na sve strane se čuju ekološki krici. U jednom danu se promijene sva godišnja doba, na sjevernom dijelu Zemljine kugle nestaju biljne i životinjske vrste... U sferi društvenih odnosa vlada pravilo: toplo pa hladno, razne igre lukavosti (suprotnih intencija), umjesto da se istina i dobro međusobno vole, laž i zlo se vole - a ta ljubav vodi čovječanstvo u pakao. Naučnici su u svojim istraživanjima dosegli ono što su proroci odavno najavljivali: “U cvijeću nestaje mirisa, u rijeci života, među ljudima omraza” (Tarabići), ili indijska poslovica: “Kada posljednje drvo bude posječeno, kada posljednja rijeka bude zatrovana, kada posljednja riba bude uhvaćena, samo tada shvatićete da novac ne može da se jede.”
      Cvijeće kao da cvili, zbog čovjeka zagađivača, kao što šuma (lišće) cvili od grubih eksploatatora, koji zahvaćeni profiterskom i potrošačkom groznicom prave grdilo u šumi, ali i pored kamionskih i magistralnih puteva, a često i kraj vodotoka. Krici na sve strane - da ti mozak stane!
Ekologija je - kaže filozof Viktorio Hesle - nauka o kući. Od raznih fizičkih kuća u kojima čovjek živi ona ima u vidu prostorno najveću kuću - našu planetu Zemlju. 
Veliki naučnik Nikola Tesla, koji je bio pjesnik elektrotehnike i čitač prirodnih zakonitosti, ostavio nam je u nasljeđe refleks kako da opstoji Planeta, ukoliko za to nije već odavno kasno, jer smo u donjoj tački ekološkog haosa. Formula Teslinog spasonosnog refleksa opstanka planete Zemlje je: “Transformacija čitave  zemaljske kugle u osjećajno biće kroz koje misli sijevaju kao kroz mozak, gdje energija jedne misli može odrediti kretanje cijelog svemira”. Komentar bi bio suvišan: on se nameće kao odgovor na veliki svijetleći upitnik - a to je pobjeda vitalne energije istine i dobra, nad destruktivnom energijom laži i zla, koji planetu vode strelimice u pakao.
Opšte je poznato da je svjetski fond šuma nepresušni izvor kisika. Godišnje atmosferi daje 86 milijardi tona kisika, a apsorbuje 119 milijardi tona ugljen dioksida, što je spasonosno za planetu  Zemlju.
Jedno stablo divljeg kestena staro oko 30 godina može zadržati 120 kilograma prašine i 80 kilograma aerosoli godišnje.
Od 1950. godine do danas nestalo je oko polovinu cjelokupnog šumskog bogatstva svijeta, dok sadašnji gubici dostižu čak 18 miliona hektara posječenih šuma godišnje.
Sjekire i testere, buldožderi i vatra obaraju drveće širom svijeta mnogo brže nego što ih priroda i čovjek mogu obnoviti. Takav odnos savremenog čovjeka prema šumi dovodi do ogoljavanja ogromnih površina zemljišta i prijeti opasnim širenjem pustinja, čije nadiranje sve manje zaustavlja šume koje nestaju. Nije teško predvidjeti kakve sve posljedice ovo može da ima za buduću egzistenciju čovjeka i život na planeti.
U posljednjih 50 godina oko 10 procenata Zemljinog kopna pretvoreno je u pustinje i sve to uglavnom kao rezultat ljudskog ponašanja.  
Iz ove sumorne priče o planetarnoj ugroženosti šuma, bez sumnje, morali bismo izvući neophodnu pouku. S obzirom da se kod nas bezdušno i nekontrolisano uništava šuma, a vrlo malo se radi na njenoj zaštiti i obnavljanju, imamo dovoljno razloga za ekološku uzbunu koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
Smanjenje tih sistema dovešće do osjetne nestašice vode za ljude i uticaće na rapidno istrebljenje brojnih živih vrsta na planeti Zemlji. Naučnici prognoziraju da će do 2025. godine najmanje 3,5 milijarde ljudi u svijetu osjećati nestašicu vode.
Samo oko jedan procenat vode na našoj planeti je pitka voda za ljudsku upotrebu! Od toga, na poljoprivredu otpada 93 odsto, čime se degradira njen kvalitet zbog upotrebe brojnih hemikalija. Vještčke brane i usmjeravajući kanali zahvataju oko 60 posto najvećih svjetskih rijeka, a zabrinjavajuće brzo se smanjuje nivo podzemnih voda, što sve dramatizuje ionako pesimističku prognozu o mogućoj velikoj krizi pitke vode na planeti Zemlji

SA TITOM ENERGIJA ZABLUDE,
POSLIJE TIUTA STRAH OD BUDUĆNOSTI

           Duge su sjenke grijeha iz prošlosti. Njihova igra dosegla je vrhunac tri hiljade godina prije dolaska Isusa Hrista. Od tada nas dave sjenke.
           Komunisti su  izvršili  psihijatrizacija politikom, koja je tjerala narod da ide ulicom jedan pravac. Boreći se za vlast komunisti su prvo ubili Boga u čovjeku. Tako su zarobili njegovu dušu. Raščerečili su je. Sjenke okultnog su se prikovale za krst.
U Titovoj državi je vršena kontrola uma. Ko je istinu govorio privlačio je munje. 
Titovim samouprvljačima su uniformisali misli i bilo im je dozvoljeno da pjevaju pjesme u kojima se veliča njegovo djelo. 
         Poslije Titove smrti, svi ljudi, a najviše prosjekaši (oni koji su bili mjerilo svega) su osjetili strah od budućnosti. Potapali su se u njemu. 
Komunistički lideri su znali preko tajnih kanala i unutrašnje obavještajne službe, dan kada će Narodna banka Jugoslavije pustiti u promet devize, koje nisu nastale u proporcijama proizvodnih snaga i odnosa o kojima su Titovi poslušnici pjevali i hvalili se na partijskom sastanku, komunističkim i sindikalnim kongresima. 
Velika zaduženja i puštanje deviza u promet nije išlo bez kontrole odozgo. Prije inflatornih udara, vlasnici deviza su postajali bogataši, jer im se kapital preko noći udvostručio. Čekajući novi inflatorni udar, kapital se uveličavao za četiri puta. Tako je nastala komunistička masonerija. Oreol zaštite bili su im radnici pod staklenim zvonom u Tvornici straha.
        Nije bilo tu prave ljubavi prema Titu, već ljubavi iz strahopoštovanja. Zato su zbog nje, kao majstori razlika, najviše stradali Srbi. Služeći se raznim igrama lukavosti, u zamahu lažne pokloničke ljubavi najviše su radili o glavi jedni drugima. Najbolji dokaz je Goli Otok, gdje je robijalo više od 90 odsto Srba. Lažna ljubav je imala  uznosit početak, a trajala je dok postoji interes za njom. Oni koji nisu lažno mogli da vole - bili su progonjeni, zatvarani i sklanjani iz života.
Krajem devedeseih, prije masovnih izbojaka nacionalizma, radnici su shvatili da su pokrade-ni i prevareni. 
       Komunitički sijači straha su se  stišavali,  nemali broj ih je napuštao Partiju. Propadali su na brzinu, kao da ih je razarala satanska stihija.  
Sa pojavom nacionalističkih stranaka pokazivali su svoje obrise. Nikada i nisu bili komunisti nego pritajeni nacionalisti. Kako bi drugačije, bez krvi, prepustili vlast nacionalistima!
       Srbi i Makedonci su za lidere birali presvučene nacionaliste, bivše komuniste, a Slovenci, Hrvati i Muslimani komunističke disidente. Zbog toga presvučeni komunisti nisu dobili podršku Velikih sila. Na čelu rasturanja komunističkih država bila je Amerika, koja se nije zvanično uključivala u to, već je isturila svoje satelite. Njena obavještajna agencija CIA, sondirala je i pripremila teren za razbijanje Jugoslavije, ali i moćnog SSSR. Najbolje je bilo početi sa najprometni zone planete Zemlje - sa Balkana, a zacrnjen krug su Srbi, koji su najbolji narod na svijetu za druge, jer gube sebe dajući se drugima, kao nemoralna udavača…

          SAMO(UBISTVO) NIKOLE KOLJEVIĆA

      Bez obzira na težak položaj umjetnika, hvala Bogu, još niko, od njih nije izvršio samoubistvo, taj čin nasilja nad samim sobom. Zvanično, to je "učinio" samo Nikola Koljević, kada je ostao bez državne funkcije, kada je bio samo predsjednik Udruženja književnika Republike Srpske. Ali, ozbiljnim istraživačima, koji su proučili sve okolnosti, pa čak i one ‘‘nepodnošljive’’, ostaje jasnoća svijetlećeg upitnika: ‘‘Nikola nije bio dobrovoljni davalac života’’. Dokaz je drugi hitac, jer jedan je mogao ispaliti sebi u glavu, ali drugi – nikako!
     Istina, on je teško podnosio kolektivno robovanje energiji zablude koju su proizvodili profiteri – pauci rata. Znao je da su Srbi ponosni na svoje mane. Znao je za Epimetejev sindrom. (Epimetej je bio Prometejev brat sa karakteristikama čovjeka koji kasno shvata).
Prevedeno na slučaj Koljević – bog ratne vatre, žrtvovao je svoj narod radi profiterskih interesa. Bezobzirno je trošio snagu svoga naroda. Ključ rata je ostavio u Sarajevu, a na Palama je našao staru bravu koja se dobro otključava profiterskim kalauzom.
       Proučavajući istoriju života Nikole Koljevića i istoriju slučaja, nema puno dileme da je on samoubica kojeg su ubili drugi. Kao kultivisan literata, koji je izuzetno dobro poznavao dramsku književnost, znao je da je u istoriji samoubistava najmanje dramskih pisaca i onih koji se bave esejom i filozofskom prozom. Ispred svih prednjače pjesnici i prozni pisci. Ali, ubjedljivo pjesnici, jer da bi njihove riječi blistale potrebno je puno truda, intenziviranih doživljaja, viđenja unaprijed i unazad, uz proširenu brazdu saznanja u sadašnjosti. Sve u svemu, za nauku, čudesan splet osjećanja i osjećaja vlada u duši pjesnika. Ono što oni kažu, ide ispred svake nauke i krute zbilje, uopštavanja, statistike… Cijena toga je dobrovoljno davanje života za Čezara Paveza, Branka Miljkovića, Marinu Cvetajevu, Branka Ćopića, En Sekston, Silvije Plat, Sergeja Jesenjina, Vladimira Majakovskog, Ernesta Hemigveja, Paula Celana, Jasunari Kavabata… Nikola Koljević nije mrzio ni druge ni sebe, bio je stišljive prirode, koju karakteriše znanje i promisao o svemu čega se dotiče. Istina, ne toliko naučno koliko književno i filozofsko. Nije imao kosmičku, naučnu inteligenciju  kao Tesla, ali je imao u sebi energiju koju je znao kontrolisati. Dokazao je to po onome kako misli, piše i djeluje. Smetalo mu je političko ćutanje moćnika o kriminalu u kojem su ne samo učestvovali, nego su bili njegove perjanice. Ali, iz straha od prokazivača, nije sa ljudima iz svog okruženja o tome govorio, jer su metkom zatvarali jedna usta, a strahom sva ostala. Dokazalo se to u bliskoj budućnosti,  na Palama, kroz desetine ubistava, gdje se žrtva ubija kao zvijer, pred maloljetnom djecom, na ulici, ispred porodične kuće i zgrade u kojoj stanuje... Pale su postale Palermo... Nikolino samo(UBISTVO) je agens kolumbijske sačekuše na Palama. Duge sjenke nevinih žrtava dugo će padati po stanovništvu ovog, na izbjegličkom rasulu i ratnim strahotama nastalog grada. 
        U januaru 1997. objavljena je da je nakon pucanja dva hica u glavu, preminuo Nikola Koljević. Odmah sam rekao da je on “samoubica” kojeg su ubili drugi. Narod je potapala ista sumnja, ali nije smio dići glas protiv sijača straha i smrti. Službeni izvještaj uviđaja nije niko video, osim da je obnarodovao da je Nikola pucao sebi u glavu u zaključanoj sobi. Znao sam da su to učinili ljudi koji dobro žive od “nedostatka dokaza”. LJekar je rekao: “dva metka ne može čovek sam sebi da puca u glavu.” Nikola im je spremao javnu sačekušu sa zapisima i fotografijama, a to je za njih koji brišu sve gnusne tragove jezik golih činjenica, bez bezopasnih pjesničkih metafora.
Biljana u “Svedočim”, u vezi sa svim tim ističe: “Vrlo dobro sam zapamtila kada mi je rekao, ali sa nekim posebnim naglaskom: Radovan me leči nekim tabletama”.
     Zato je Koljevićevo samoubistvo sumnjivo. Takav čovjek nije imao hrabrosti da dva puta sebi puca u usta, bez obzira što u Republici Srpskoj vlada duboka depresija i mafija. A on je glavni svjedok njihovog nastanka i održanja. Zato je vlasnik života i smrti iz njegovog okruženja, poslije hapšenja platiše ubica sa Sokoca, kojeg su uhapsila dva hrabra čovjeka (oba su ubijena u kolumbijskoj sačekuši), rekao: ‘‘B.V. je dobar momak, ali poslije hapšenja B. niko mu ne garantuje život, jer Ovi (mislio je na one koji čuvaju Radovana) će ga ubiti kao psa’’. Za nekoliko dana je ubijen najveći romanijski borilački mit Srđan Knežević, a nakon godinu dana i LJubiša Savić Mauzer. Policija sve zna, ali svi, od reda svi – ćute i ćutotvorišu. 
     Hazarski put Miloševića vodio je i Nikolu da bude samo(UBICA) kojeg su ubili drugi! NJemu, koji je imao moralni i državni dignitet, mafija nije mogla uvesti sankcije na riječi, ali ga je, po svemu sudeći, sklonila iz života.

 NSTAVLJA SE... 

Komentari

Dodaj komentar





Komentar će biti proveren pre nego što se objavi.

Zapamti me

 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS
Powered by blog.rs - Design by BalearWeb