NASTAVAK, 4
DIMENZIJE NACIONALNOG BUĐENJA
U odsjaju nacionalnih budnika titrale su sjenke prošlosti. Od njih je raslo veliko oko straha. Čovjek ne vidi svoju sjenku, koja je realna dimenzija egzistencije.
Bijela sjenka oblaka ogledala se u dubini jezera Stojčevac, ispod Igmana, u junu 1991. godine, gdje su se posljednji put sastali lideri jugoslovenskih republika. Tri dana prije usiljenog i jalovog sastanka, asfaltiran je put u ilidžanskoj aleji. Smiješno je djelovalo obezbjeđenje puta i objekata. Lažnim strahom branjeno je nešto čega nema. I psi su izgledali zbunjeni, kao da su znali da gube gazdu. Riječi lidera koje su izgovarali, mrzile su se između sebe. I mislima je bilo tijesno u njima.
U stupi nazlobica nacionalnih trvenja blijedilo je platno slobode.
Užižila se guslarska struna, zazelenila se krv, suviše se ukazuje Gospa u kamenitom Međugorju... U strahu koji guta dušu gubilo se troliko i trojedno lice Bosne.
Nevidljivi neprijatelj izlazio iz sjenke koraka rušitelja Jugoslavije...
Srbija nije uspjela da poništi autonomiju svojih pokrajina. Nemogućnost revizije Ustava frustrirao je Srbe do masovne eksplozije nacionalnog buđenja i odlučnosti da se nastavi borba.
Jugoslavija je država koja je živjela 70 godina, a rođena je u krvi i umire u krvi. U njoj je bilo suviše tamnih dana za Srbe, a svima drugima je bila oreol zaštite u kojem su čuvali pritajeno svoje nacionalizme. Rasturena je iznutra, a sa vana je dotukla hrvatska politička emigracija.
Za Slovence je bila tijesna košulja jugoslovenstva i komunistima. Oni su odavno tražili svoj "otok slobode", ali su imali strah od Jugoslovenske narodne armije. Strah se smanjivao što se više zaoštravala kosovska kriza. Zato su i držali mitinge solidarnosti sa Albancima. Građani su tražili služenje vojnog roka u svojoj republici. Oslobodivši se straha od vojnog udara, vodnik Janez Janša istjerao je vojsku Jugoslavije iz Slovenije.
U to vrijeme Hrvati "mudro ćute", jer im je Tito sa Bakarićem i Kardeljem stvorio teren da više postižu ćutanjem, nego Srbi govorom i nacionalnom homogenizacijom.
Papske struje iz Vatikana nisu naizmjenične i vrtložne, kao kod Srba i Muslimana. Vjera ih je održala jer u središtu srca nikada nisu bili rashrvaćeni pod udarom komunističke ideologije, kao što je to bio slučaj sa Srbima, Muslimanima i Makedoncima. Njihova crkva ne odbacuje, već uzdiže do svetaca njihove grešnike pokajnike.
Hrvatska politička ćutnja svima je dobro poznata. A i kada govore – riječi im ne padaju u prazno. Stipe Mesić je, sjedajući u stolicu prvog čovjeka Jugoslavije, rekao kako ona zapravo više i ne postoji. Srbin ako bi to rekao, nikada u tu stolicu ne bi sjeo, niti bi joj se primakao. Oni se ne dave u plimi prošlosti, kao Srbi i djelimično Muslimani.
Iz ćutnje prvi je iskoračio Ante Marković. Nije djelovao nacionalistički, već kao neko ko može Hrvatsku izvući iz teške ekonomske krize, sa razvojem naftne industrije i turizma, u čemu je, kao predsjednik vlade Jugoslavije, uspio. Ne bi uspio da ga nisu podržale velike sile, koje su smanjile dugove Jugoslavije sa 21 na 12 milijardi dolara, a povećale devizne rezerve na 10,5 milijardi dolara. Suspregao je inflaciju i učinio dinar konvertibilnom valutom. Bile su to posljednje čari laži Evropske zajednice i Amerike, koji su tvrdili da je Jugoslavija 30 godina ispred drugih komunističkih zemalja Evrope.
Lažna braća u Jugoslaviji postali su stranci u matičnim knjigama rođenih.
ŠTA JE SRBE NATJERALO U RAT
Početkom 1991. godine, Alija Izetbegović, bez saglasnosti i obavještavanja srpskih članova Predsjedništva, odlazi u privatnu posjetu predsjedniku Austrije Kurtu Valdhajmu, čovjeku nacističke prošlosti vezane za prostor Jugoslavije. Ta posjeta bila je uslovljena, da bi bio primljen kod pape u Vatikan.
Ispod debele sjenke posjete Vatikanu krili su se putevi u islamske zemlje sa fundamentalističkom orijentacijom. Nije ga brinulo kako će to primiti više od 32 odsto Srba u državi koju predstavlja. Što su se više širili i pleli putevi sa islamskom fundamentalističkom mrežom, sve više je dolazilo do homogenizacije Srba u Bosni i Hercegovini. Alija je postao srpski ujedinitelj!
Predsjednik je postao sijač straha: "Ili će biti kako Muslimani kažu, ili nema mira. Hiljade mladih muslimana obučeno je i spremno da brani suverenu Bosnu i Hercegovinu, pa ako treba i terorističkim aktivnostima, ako nekome padne na pamet da porobi muslimanski narod."
To je pobuđivalo kohezionu silu među Srbima. Po originalnim tapijama grad Sarajevo je podignut na većinskoj srpskoj zemlji, a Bosna i Hercegovina je zemlja na kojoj su Srbi vjekovali. Znojem su je zalijevali i krvlju branili.
"U Bosni ima dva miliona Muslimana, Srbi i Hrvati ne mogu da nas progutaju", šepurio se u izjavama predsjednik, gutajući riječi o miru.
Ljudi koji su ga podržali i obnarodovali njegov politički život, poput Adila Zulfikarpašića, koji se odrodio od njega osnivajući Bošnjačku stranku, govorili su: "Alija želi, kupujući vrijeme, sve da zavara, obnarodujući ideju o Bosni kao građanskoj državi, a u zasjenku vlasti kroji mrežu islamske republike..."
Tako je Bosna sve više postajala barutana.
Izetbegović je igre lukavosti naučio pred sudovima i u zatvoru. Čekao je momenat za izazivanje rata. Patriotska liga bila je obučena i naoružana. Ofanzivni muslimanski fundamentalisti kupili su američku administraciju, koja ih je podržala u ratu za suverenu Bosnu i Hercegovinu.
Na Osnivačkoj skupštini Stranke demokratske akcije čuo se poklič: "Šahovnica i polumjesec će biti na Drini." To je prethodilo vezivanju šahovnice i zelene zastave. To je dizalo sjenke straha do neba.
Muslimani nisu slali svoje regrute na služenje vojnog roka izvan Bosne i Hercegovine, a to je stimulisalo njihove oficire da se povuku iz Jugoslovenske narodne armije.
Srce Sarajeva je drhtalo. U prvi sumrak ljudi su nastojali da što prije dođu kući i uključe televizor, kako bi se informisali dokle je raskošno zlo došlo. Ono je poput bujice, kada pukne brana, krenulo silovito i ništa ga nije moglo zaustaviti, čak i da se nebo i zemlja spoje.
Rat se mogao izbjeći da se Bosna i Hercegovina nije proglasila nezavisnom. To nisu htjeli oni koji su isturili plakate sa velikim "ZA" suverenu Bosnu i Hercegovinu. Ta želja je zračila, kao Jungovi simboli, u san onih koji su glasali. Ofanzivni fundamentalisti su govorili: "Ko nije glasao za suverenu Bosnu i Hercegovinu, neka ide u Srbiju."
Formirane su oružane snage Stranke demokratske akcije, koja je naoružala 30.000 članova, pretežno snajperima, lakim pješadijskim naoružanjem i minsko-eksplozivnim sredstvima. Snabdijevanje je išlo preko Slovenije i Hrvatske, a finansirano je iz Irana i Libije. U planu je bilo formiranje "Hanyar divizije" u Bijeljini, "Husinske divizije" u Cazinu, "Smail-age Čengića" u Sarajevu, "Kemal-paše Ataturka" u Brezovu Polju kod Brčkog, "Crvenog fesa" u Bosanskom Novom, "Muslimanske garde" u Zvorniku i "Drinske divizije" u Bratuncu, a formirane su i druge jedinice u centralnoj Bosni.
Bio je to razlog za Srbe da prihvate rat, ali ne za trojednu Bosnu, već za opstojanje u životu, jer su im svježa sjećanja na Prvi i Drugi svjetski rat, u kojima je, po želji i djelu njihovih neprijatelja, sve dobro bilo pod zemljom.
Neprijatelji Srba spremali su se da Bosnu brane grmljavinom ratnog oružja, da ne bi, po onoj narodnoj, "pala šapatom".
RAT FILMSKOM INDUSTRIJOM
Ako neko cijepa i uništava međunarodno priznatu državu, oni koji su je stvarali imaju pravo da je brane, po svim međunarodnim zakonima, ali i nepisanim ljudskim i Božijim pravilima.
Samo Srbi nemaju prava da brane državu koju su stvarali. U Prvom svjetskom ratu izgubili su dva milionima ljudi da bi stvorili Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. U toj državi ista prava su imali Hrvati, Slovenci, muslimani, Arbanasi, Mađari, Rumuni i Romi. U Drugom svjetskom ratu Srbi gube 17.000 stanovnika boreći se protiv fašističke okupatorske sile, da bi svi narodi koje smo nabrojali ušli u sastav Jugoslavije, kao ravnopravni, bez obzira što ih je oko 60 odsto služilo okupatoru (u borbi protiv Srba). Hrvati su nakon 800-godišnje težnje dobili slobodu i svoj jezik. Poznato je da su muslimani sa Handžar-divizijom učestvovali u bici za Moskvu na strani Nijemaca.
U posljednjem ratu, oni koji su se borili na strani fašista, nakon 3,5 miliona srpskih žrtava, bore se protiv Srba stvarajući svoje nacionalne države. A Srbi koji to brane, proglašavaju se fašistima, okupatorima, koljačima i najgorim sojem na zemaljskoj kugli, što se svakodnevno čuje od obične vijesti i izjave u medijima, do filmova kojim se to prenaglašava.
Srbi se proglašavaju genetskim ubicama, divljacima, planetarnim zlom. Ne štede se ni veličine poput Njegoša, Vuka Karadžića, Nikole Tesle, Mihaila Pupina, Sava Šumanovića, Ive Andrića, Meše Selimovića, Emira Kusturice... Demokratski narodi su ugroženi od njih jer su svijetu i njima donijeli progres.
Među njima prednjače mediji iz Federacije, ali i filmska industrija bošnjačkog Sarajeva, prikazujući srpski narod kao prljave spodobe (mitska bića zla, između ljudi i životinja), pijane, zapuštenih brada i kose, zakrvavljenih očiju, sve u svemu kao zločince koji u slijepom nagonu da unište sve one koji nisu Srbi, s nožem u rukama, sjekirama i motornim žagama, kolju miroljubive i nevine "bošnjake".
U svim tim filmovima, koje svijet nagrađuje, Srbi se prikazuju kao narod koji prate dvije zvjerske struje da kolju i siluju. Cifra o 22.000 silovanih muslimanki ne samo da nije tačna, već je za svako krivično gonjenje onih koji je pominju. A to čini i glumica Mirjana Karanović, koja samo još nije dobila Povelju Kulina Bana. A i nju će joj poslati iz duboke dubine vremena, kao svijetlu tačku u budućnosti, prema kojoj treba da se kreću "ugroženi" bošnjaci.
A "bošnjaci" bi inspiraciju za filmove trebali tražiti u samima sebi, a ne u Srbima, jer imaju u bližoj i daljoj istoriji toliko atraktivnih tema, sa puno klanja, silovanja i zvjerskih mučenja, da bi mogli zaposliti i mnogo moćniju američku filmsku industriju. Evo nekih od tema: avanturistički ratni film o Handžar-diviziji, koja napada Moskvu i kolje, siluje i ubija ruski narod. Može se napraviti film i o vartolomejskoj noći u kojoj je izvršen pokolj Jevreja u Sarajevu u Drugom svjetskom ratu. A može se napraviti i film o koljačkom običaju i odsijecanju srpskih glava od strane mudžahedina u Srednjoj Bosni ili nabijanju djeteta na ražanj u Birču. A mogao bi i ekskluzivan film o zavađenoj braći Hrvatima i muslimanima u posljednjem ratu, a najbolji bi bio onaj o sudbini Srba u Sarajevu i tri reda grobova poklanih Srba u groblju "Lav".
Propagandni rat protiv Srba kulminisan je filmskom industrijom iz bošnjačkog Sarajeva, jer se Srbi prikazuju kao divljaci sa kosturima i noževima u rukama, kao ljudi koji nisu još na evolutivnom stepenu današnjeg čovjeka.
Jasno je da je to samo odraz bolesne mašte, jer da su bili takvi, ne bi bilo onih koji danas tako pričaju.
Oni snimaju filmove od kojih nerođena djeca vrište, a mrtvi nemaju mira.
VIŠEGRADSKA STAZA POD KAPOM MOĆNIKA
Nimalo slučajno, ovaj javni proglas počinjemo s riječima Njegove Svetosti, Patrijarha Pavla: ‘‘Kada su dokazi slabi, riječi su jake’’. Nama, za ono što kažemo, ne trebaju jake riječi kao lažna argumentacija.
Da je moralna kriza dostigla samo dno, dokaz je što se kulturom kao društvenom nadrgadnjom bavi svako i čini sve što hoće.
Najbolji dokaz za to je ‘‘Višegradska staza’’, koja svake godine okuplja najlošije pjesnike iz Republike Srpske, epigone i minorce, poput Milanka Borovčanina Romsoka sa Sokoca (dvije godine), Neđe Đevića iz Foče - sada iz Banje Luke (desetak godina), koji nema ni jednu objavljenu knjigu, Vojina Ostojića iz Bratunca, Milenka Jevđevića iz Višegrada (tri godine) i njima slične. Sve to radi jedan čovjek – Milan Šušnjar, a oreol ‘‘zaštite’’ mu je tzv. ‘‘umjetniučki savjet’’, koji mu ne može ništa.
Do rata, ‘‘Višegradsku stazu’’ je vodila i organizovala biblioteka u Višegradu, a u ratu i poslije rata SKPD ‘‘Prosvjeta’’, bolje reći podobnici i poslušnici Vojislava Maksimovića, koji je prave pjesnike stavio na crnu listu, a stranačke kadrove, poput Milanka Borovčanina i Neđe Đevića na listu sa koje ih niko ne može skinuti.
Ne vjerujem da ne uvažavate nepobitnu činjenicu da ‘‘Višegradsku stazu’’, organizuju i vode oni koji bi se, u prvom smislu pojava i događaja, mogli naći u publici, a nikako kao ključni ljudi koji o svemu odlučuju, kada je ona u pitanju.
Nakon moje malenkosti, koja je više godina tražila da se na ‘‘Višegrdsku stazu’’ pozovu neki naši ključni pisci (tu sam namjerno isključio sebe, jer mi je poznato da su pogrešni ljudi tipa Milana Šušnjara ponosni na svoje mane). Tako se i dokazalo, on je, uznosito i prkosno, nastavio da poziva na ‘‘stazu’’ nižerazredne pisce, kada se oni, sasvim slučajno, nađu u banji, kao što je to bio slučaj neke godine sa Milankom Borovčaninom Romsokom. Grešku, Šušnjar prkosno ponavlja svake godine. Što neće, u Višegradu vlada SDS, pa čak i kada SNSD osvoji vlast. To potvrđuje činjenicu da vladaju interesne grupe i primitivizam, a ne stranka na vlasti. Što veća provincija, tim više.
Dva puta je pozvao Milanka Borovčanina Romsoka, sabrata iz stranke ‘‘dobrih domaćina’’, koja je narodu ponudila sveto siromaštvo a sebi je uzela sve što se uzeti moglo, od fabrika do hotela.
Pozvao je nezamjenljivi kadar Milan Šušnjar i Vojina Ostojića iz Bratunca, koji je postao pisac zahvljujući samo sponzorima (kao Romsok), a ne instituciji recenzije koja izostaje kod neozbiljni izdavača koji objavljuju njihove knjige.
Jedan od čestitih ljudi, koji je otkazao vođenje i učešće na ‘‘stazi’’ je Neđo Đević, novinar ‘‘Srne’’.
Jasno nam je svima da što je manje šume, sve je više površinskih voda i pjesnika. Ima ih, kao u vrijeme obilnih kiša, kao izvora pištalica. A smisao ‘‘Andrićeve staze’’ nije u njihovom okupljanju, već afirmisanih proznih pisaca u Republici Srpskoj, koji nisu učestvovali na ovoj značajnoj kulturnoj manifestaciji, koja se ne smije privatizovati ni od predsjednika SKPD ‘‘Prosvjeta’’ Višegrad, a ni opštinskih struktura, pa i tzv. ‘‘umjetničkog savjeta’’, kojim Šušnjar dugi niz godina manipuliše.
Voditelj ‘‘Višegradske staze’’ je pjesnik sladunjavih pjesama, kojima se dodvorava prosjekašima, koji su mjerilo svega što postoji, ali nisu za nadgradnju, posebno književnu avangardu, jasno vam je koliko je ova manifestacija oskrnavljena. Pravi umjetnik se ne smije dodvoriti prosjekašima, osim ako to ne odgovara stranci na vlasti, koja nas je i dovela do totalno poremećenog sistema vrijednosti, kao da nesposobni imaju samo jednu sposobnost: da onesposobe sposobne!
Kao čovjek osjetljive savjesti, ali nepotkupljiv svjedok, ovu moju primjedbu, ne treba shvatiti pogrešno, sa mijenjanjem teze, da ja to nešto tražim za sebe. Neka i to bude po moralnom redu i propisima.
Neka aktuelna vlast Višegradu nagradi Šušnjara udaljavanjem iz organizacije i vođenja ‘‘Višegradske staze’’, ne radi mene, već radi toga što je nanio veliku štetu manifestaciji i opštini Višegrad, što potvrđuju mnogi pisci koju ne vide sebe u umjetnosti, već umjetnost u sebi.
Istinski pisci, ako tako nastavite, odreći će se ‘‘Anrićeve staze’’, kao što bi se odrekao i sam Andrić.
PROIZVOĐAČI PROŠLOSTI
SU KRADLJIVCI BUDUĆNOSTI
Čovjekov odnos prema kulturi je isti onakav kakav je prema prirodnim dobrima. Uzmimo primjer savremene šumokradice, sa mobilnim telefonom (kao sredstvom dojave), motorkom i kamionom za utovar ukradenih trupaca. Dajte mu ulaznicu za bilo koju kulturnu manifestaciju, odbiće je sa prezirom. Ništa nisu bolji ni političari, osim ako im od toga zavisi opstajanje na funkciji.
Baš ih briga za duhovne napore kojim se proširuju dimenzije ljudskih odnosa, opstanka u ljepšoj stvarnosti.
Oni su oslonjeni na prirodu samo ako imaju direktne koristi, jer: ‘‘Nema pare bez omare’’ i ‘‘teško onom ko bježi od panja, jer u više sve je grana tanja’’.
NJihova nadmoć nad prirodom se mjeri što većom zaradom, uzimanjem, a ne davanjem. Šta ga briga za kulturu, kao čovjekovu ‘‘drugu prirodu’’.
Kod nas je u galopu kič i šund kao pojava manifestacione, masovne kulture. A masovna kultura se identifikuje s vulgarnom kulturom najnižeg nivoa. Za to su najodgovorniji ljudi u Ministarstvu za prosvjetu i kulturu (a bolje bi bilo da je to odvojeno ministarstvo), koji nemaju jedinstvenu matricu djelovanja, tako da im kulturnu politiku kreiraju direktori domova kulture koje postavljaju lokalni političari, s formalno-pravno ispunjenim uslovima za to, ali što sa suštinskim bavljenjem kulturom nema nikakve veze.
Kod nas je, kada je u pitanju naše Ministarstvo, najvažnije spomenuti stimulisanje šund literature i divlje književnosti.
U nedostatku državnih izdavačkih kuća i institucije recenzije, Ministartvo svake godine raspisuje konkurs za sufinansiranje izdavačke djelatnosti, gdje se dodjeljuju novčana sredstva za štampanje knjiga, koje su najčešće na nivou kućne književnosti ili knjiga za svoju dušu, ljudi koji naopako dišu i pišu.
Kultura u RS-u je još periferna u odnosu na neke druge djelatnosti, navedeno je u informaciji o stanju u kulturi koje je usvojila Narodna Skupina RS.
Anton Kasipović, ministar za prosvjetu i kulturu, tvrdi da ‘‘vlada pruža kulturi optimalnu šansu onoliko koliko sama kultura svojim projektima može da se nametne i izbori za bolji status putem resornog ministarstva i drugih ustanova’’.
Tačno tako, ali resorno ministarstvo treba da prepozna i stimuliše elitne umjetnike, kako kulturu i kulturne pojave ne bi mjerili sa bezdušnim ljudima koji pustoše šume, jer, što bi rekao Hurem Vilijam Malok, ‘‘kultura nije zamjena, nego ključ života’’.
Kako? Vrlo lako! Treba za direktore centara za kulturu postavljati eminentne književnike ili neke druge umjetnike, a ne stranačke poslušnike koji vode i zavode ‘‘Andrićevim stazama u Višegradu’’, ‘‘Višnjićevim danima u Bijeljini’’, ‘‘Književnim susretima u Doboju’’, ‘‘Književnim susrtima na Kozari’’, ‘‘Kaštel-festu u Baljoj Luci’’, ‘‘Vidovdanskim pjesničkim susretima’’ u Sokocu, ‘‘Danima Duška Trifunovića’’ u Palama, ‘‘Petrovdanskom vjencu’’ u Kalinoviku, ‘‘Dučićevim večerima poezije’’ u Trebinju... Na tim susretima i manifestacijama su neki pisci brzo zaboravljeni, a neki koji čitav život pišu jednu pjesmu, su nezaobilazni i ‘‘nezaboravni’’, jer proizvode prošlost kradući budućnost.
Zbog toga bi mogli spomenici pocrvenjeti od stida!
Krajnje je vrijeme da naše ministarstvo počne kreirati kulurnu politiku Republike Srpske.
INFEKTIVNI JEZIK MRŽNJE
• Nikolaj Velimirović: ‘‘Novinari, u velikoj većini, postali su dopisnom školom zločina, strasti, i poroka. Molim novinare naše da se staraju da zidaju dušu i karakter našeg naroda obazrivim i mudrim pisanjem. Moralna odgovornost modernog novinara nije ništa manja od moralne odgovornosti sveštenika i učitelja’’.
Novinari, imanje ili više obrazovani, znaju da mediji imaju najveći uticaj na ljude i njihovu interpretaciju i percepciju realnosti.
U naponskom polju javnog mnjenja vrši se strašna propaganda i pritisak psihotičnih i nerealnih novinara, kojima e svijest pala u nesvjest. Dakle, rat u ljudskim glavama, nije prestao.
To je stanje, što bi rekao Frojd, ‘‘nepodnošljivih okolnosti’’ zbog velikih pritisaka iznutra i sa vana, kada se sentrifugalne i centripetalne socijalne sile pomiješaju, kao južni i sjereni vjetar, koji najbrže otapa snijeg.
Andrić bi mudro rekao: ‘‘Čuvajte se ljudi koji misle da su ugroženi, oni uvijek iznenada, neočekivano i podmuklo napdaju’’, a Vojislav Lubarda bi dodao ‘‘najopasniji su ljudi koji maštaju’’, imajući pri ruci moćno sredstvo djelovanja na ljude - medije, a pogotovo televiziju.
Kada je u pitanju Federalna televizija i Bakir Hadžiomerović i njegovih 60 minuta, najbolje reći ‘‘kakav čovjek takva i besjeda’’. On podstiče negativne elemenata u novinskim i televizijskim vijestima.
Slažem se, što bi rekao Gorki, ‘‘da je istina Bog slobodnog čovjeka’’, ali novinari koji su robovi mržnje žele da žrtva njihovih medijskih udara završi u zatvoru ili na groblju.
U Republici Srpskoj i BiH ima Zakon o zaštiti od klevete, koji u besudnoj i nepostojećoj državi BiH ne važi, jer ‘‘pravda drži zemlju i gradove, pravda drži, a nepravda ruši’’.
Jezik medija ponovo sije strah, huškanje, smrt jednom čovjeka na čelu ‘‘zločinačkog naroda’’, a od kohezionog jedinstva naroda i narodnosti u BiH nema i nikada neće biti ništa.
Nato pakt je znao da će biti bolno odvojiti Kosovo, kao ognjište duhovnosti Srba, a kada su to uspjeli svu pažnju su usredsredili na Republiku Srpsku i premijera Milorda Dodika, koji štiti pravoslavlje, kao Svti Sava, od vatikanske najezde i džihadlija.
Đinđića su, kada im je rekao ‘‘ako se Kosovo odvoji od Srbije, mi ćemo Republiku Srpsku pripojiti Srbiji’’ ubili sa plaćenim naručiocima koji su čuvali režim Slobodana Miloševića, koji je, što bi rekao veliki srpski pisac, bio agent CIA do pola utakmice…
Najbolje bi bilo prizivati Teslinu univerzalnu odbranu čovječanstva od zla: ‘‘Energija jedne misli može odrediti kretanje cijelog kosmosa’’.
Ipak, ima nada, kao što bi rekao hromi Vuk Karadžić: ‘‘Neda se, ali će se dati’’.
Riječ, kao specifična ljudska draž, nosi akcione struje mozga. Ko će se kome dati, vidjećemo, ali sadašnje stanje je stanje ‘‘nepodnošljivih okolnosti’’, tako da dobromislen čovjek nema strehe ispod koje bi se sklono.
Zato se svaki dan desi jedno ili dva ubistva, kao rezultat opštedruštvenog beznađa i bespomoćnosti društva pojedincu, kako bi mu očuvali mentalno zdravlje, da ne stavi oroz na dušu i izvrši nasilje nad samim sobom.
I bez rata, mi smo narod ukradene budućnosti, kojem je prošlost živa zakopana u sadašnjost.
Pošteni novinari i intelektualci nemaju šanse da to poprave, jer im je voda do usta, jer traže pojas za spašavanje od opšteg potopa strahom koji nosi infektivni jezik mržnje.
ŽIVE RANE PEKU A SRCE NE PUCA
Gledajući izbliza i iznutra majke i očeve poginulih, sjećao sam se riječi nobelovca Ive Andrića: "Ja sam veoma ranjiv, ali besmrtan - kaže glavni junak". A glavni junaci apsurdnog rata nisu među živima.
Iz ukamenjene tišine otrgnu se riječi koje opominju, ne daju da stojim na mjestu, već da idem dalje, do novih suza za suzarnik.
Plamti sjećanje na Dušana Vujičića, oca nestalog sina, koji zarađuje hljeb ukrovljujući kuće za izbjeglice u Gacku. Vodio me u Spomen-sobu u Nevesinje i pokazao najlon kese u kojima su kosti nestalih, neidentifikovanih boraca i civilnih žrtava rata. Ima i onih bez glave… Od toga te naprosto dave sjenke onih čije kosti su zgomilane u rafovima.
U Srpcu sam sreo Miru i Vladu Majstorović, oca i majku nestalog sina jedinca, kojem se izgubio svaki trag u Loznoj kod Vozuće. Suze se rasplinjavaju u duši. Rastu plućna krila. Eksplozija iznutra…
Angelinu Skokić je ispratila sina u rat, a on ga je odveo u zagrljaj smrti. "Na krvi naše djece stekli su kapital", kaže majka čija krv struji u otvorenoj rani.
Sin Drage Tutnjeviću iz Srpca poginuo je spašavajući ranjenog druga. Na podrućju opštine je 107 poginulih i 12 nestalih, a ni jedna ulica ne nosi ime poginulog borca.
Desa Lalić, sa vidnim žignućem u srcu jedvačujno govori: "Dobio je sina četrdeset dana nakon pogibije…Nemam sina, ali ostala je bol za života, koju ću i u smrt prenijeti..."
Anđa i Veljko Nogo iz Miljevine su svijetli izbojci sa crne biljege smrti. Daju život za unučad. Bez njih ne bi imali providnih dana. Sve bi bili tamni dani.
Do petnih žila potresa istina o apsurdu rata u susretu sa Gavrom Elezom iz Kalinovika. Ovaj dobromisleni čovjek ostavio je neizbrisive tragove u mojoj duši, koja se nije umarala i dok sam sjekao olovne magle rata… Ali, sada, kada se zgušnjava bol i pogađa samo u jednu tačku, teško je. Zabole oči duše.
U Bijeljini sam sreo Ružu Đurić, majku dva poginula sina i suprugu poginulog muža. Raspukni crna zemljo da propadnem s tugom! Tiha se bol spušta, a čas podiže, čas samosabira, čas rasplinjava… Pucaju riječi koje ne mogu da izađu iz usta!
Stojko Čavić, otac dva poginula sina, živi u Bijeljini. Iz Bugojna je. Nema snage da da izjavu za novine. Bio bi smrtni grijeh i pitati ga bilo šta.
Spasoje Antunović se u izbjegličkom rasulu zaustavio u Foči. Otac je poginulog sina. "Najveći borac je onaj ko je dao svoj život", kaže. Iz usta mu zrači energija energija otrgnutog od života.
Bol se rasplinjava i ostaje ispod kože, dok slušam Kosu i Vlado Vuković iz Srbinja, roditelj dva poginula sina.
U ratu su sahranili istinu, a poslije rata njene najsvjetlije izbojke. Ni tu se nisu zaustavili - pucali su u budućnost. Ali, neće moći. Izrast će drvo žive istine iz grobova nevino stradale djece. Od svjetlosti njene neki će pognuti glavu, a neki će oslijepjeti.
Cvijeta Vujanović, majka tri poginula sina. NJena marama je crno platno rata. Riječima je tijesno u košulji jezika! U crnu zemlju živa ne može, u nebo takože, a da može dublje bi u crnu zemlju pala
Desimiru Makitanu, iz Ilijsša, poginula su dva sina u jednom danu. Dvije smrti srele se u jednom srcu. I nije puklo. Koga stignu ova slova naša, osjetiće pogled nas iz Ilijaša! Leluja se crno platno rata u riječima...
Vitomir Simić, sa Ozrena, živio je i umro u Doboju, kao otac tri poginula sina. Pogled mu je nestajao u magli, nigdje se ne zustavljajući. Kao da traži mjesta gdje je stalo srce njegovih sinova ili mjesto gdje bi mogao biti njegov grob. Prošlost je živa zakopana u budućnost ovog čovjeka. Sve je donio i sve je uzeo rat... Žive rane peku, a srce ne puca!
STAGFLACIJA JE VIŠAK NEMANJA
Već odavno ističem da kod nas vlada stanje Frojdovih ‘‘nepodnošljivih okolnoti’’ ili kao, nebilo primijenjeno, u logoru Aušvic, kada su ispitivali koliko majka može trpjeti da bi štitila dijete. Izdržla je sve dotle dok joj voda nije počela ulaziti usta, onda je ispustila dijete...
Diktatura nereda ima svoje zakonitosti i nepisanu logiku u kojoj se najbolje snalaze profiteri ili tačnijne ljudi koji žive od nedostatka dokaza, koji su u stanju da uz pomoć novca primjene prisilnu tehniku izvdenih dokaza. Narod je potopio strah, a čovjeku egzistencijalnoj zebnji ima psihotičan stav: ili je divlje razjaren ili je tupo strpljiv.
U ekonomskom smislu vlada stagflcija, koja se na pojmljiv način može prevesti da je to za narod višak nemanja, odnosno da je država butik sa kratkim rukavima ili da ima tijesnu kožu prema narodu.
Stagflacija je, kažu ekonomisti, privredna stagnacija kombinirana s inflacijom, tj. privredno stanje u kojem istovremeno vladaju stagnacija i inflacija. Ona podrazumijeva izrazit porast cijena i visoku, sve veću nezaposlenost.
Nju su, i to sam isticao više puta od usmenog govora do ratne monodrame ‘‘Ode a da nije poginuo’’ predosjetili ratni profiteri: Uzmimo za primjer činje nicu da je sa područja ratnog Srpskog Sarajeva dislocirano je oko 150 fabrika. To je najveća poslijeratna pljačka o kojoj niko ne vodi računa. Kako bi i vodio kada običan čovjek u besudnoj i kriminalizovanoj državi i ne postoji. Od toga su se pojedinci obogatili, prodajući ili prisvajajući društvenu imovinu vrijednu milionima maraka. A všta je ostalo narodu i borcima? Opet se maneće: višak nemanja i butik za kratke rukave! Uz to i besudna država u kojoj je običn čovjek nevidljiv. Kako? Nema tu nikkvog trika: ukrali su mu sadašnjost i budućnost!
Nije samo inflcija u ekonomskoj sferi, već i u društvenim odnosima u kojem su poplavljene moralne norme, jer vlada inflcija riječi, zakona, nemorala, korupcije i kriminala.
Sada se vješto vade da Evropi i svijetu prijeti pad industrijeke proizvodnje, uz propratne pojave stagnacije stagnacija + inflacija = Stagflacija.
Naši ekonomisti, bez dlake na jeziku, gledano očima onih koji hrane i od zla zemlju brane, su smiješni, jer kakvi će biti proizvodnui odnosi bez proizvodnih snaga?! Prazan prostor, bez ičega!
Umjesto kretanje novca na tržištu imamo pravilo umnožavanja viška nemanja u prometu između ljudi.
Proizvodne snage čine armija od 150 hiljada nezaposlenih u Republici Srpskoj, kojima je ukraden stroj za proizvodnju budućnosti. Radna snaga proizvođača je u mrtvom uglu, nultoj tačci, bez zamajca za proizvodnju. A šta su onda proizvodni odnosi kada je takvo stanje u proizvodnji?! Zaustavljena misao, zaustavljen pokret, puko egzistiranje bez svrhe i cilja, što bi rekla moja baba kada ne vidi izlaz: ‘‘Jebem ti ovaj život, da mi je što prije umrijeti da se ne zlopatim’’ ili, po onoj narodnoj, ‘‘kad se zlo uprti, pa nema puste ni smrti da te iz zla isprti’’.
Raspukni zemljo da u nju narod propadnemo s tugom! Bože oprosti narodu koga je vlast upotrijebila do neupotrebljivosti.
Jedini izlaz je narodna sačekuša, ali od ‘‘događanja naroda’’ imali smo samo tamne dane i polarne noći.
Sada nam se svijetle upitnici: kuda i kako dalje!
EPIGLOG RATOVANJA POĐI-STANI-ODUSTANI
Hoćete da vam pričam o djetetu rata, šta je ono naučilo?!
Prva lekcija je bila: pođi pa stani! Druga: pođi pa stani! Treća, opet: pođi pa stani! Četvrta: pođi-stani-odustani! Gledano iznutra: toplo pa hladno, toplo pa hladno, toplo pa hladno. To istrga duše! Uz to – primirja dovedena do besmisla. Ona su najveće ratne iluzije koje se razbijaju o glavu borcima, komandi, narodu, ali i onima koji se rađaju, pa i onima koji se neće roditi, jer su izginuli oni koji su ih mogli donijeti na svijet.
A u ovom svijetu postoje samo dva stanja: stanje rata i stanje mira. Kada nema rata, u stanju mira – vrše se pripreme za rat. Dakle, sve je rat! A posebno nama Srbima koji dobijamo u ratu, a gubimo u miru.
Zato naše ratnike dave sjenke rata, ne samo ovoga, već i prošlih ratova.
U vrijeme primirja uvijek neko nekoga nastoji da prevari; slabiji jačem da utupe oštricu raznim igrama lukavosti, a jači slabije da puste bliže, kako bi im zadali jači udarac!
Sve je varka – igra suprotnosti i lukavosti, koju igraju čak i životinje, a ljudi još perfidnije, jer imaju tehniku i razum.
Za vrijeme primirja profiterski tragovi postaju širi, razuđeniji, pa se obično uhvati po nekoliko švercera sa neprijateljskom stranom. A u vrijeme kada puca i kada zemlja gori od granata, profiterima i švercerima gubi se svaki trag.
U ratu je najinfektivniji nemoral, jer se u naručju naroda umnožava višak nemanja, ali sve do jednom – dok imaju čime da ga kupuju. Kada toga nestane, kada ratnik počne razmišljati stomakom, unutrašnja trvenja su neminovna – kao vatra koja je u početku tiha, da bi iz dana u dan sve više dobijala na jačini. Ta vatra, za pravo čudo, ne gasi se vodom, već ravnomjernim raspoređivanjem tereta rata – i psihičkog jarma na duši i fizičkog jarma na vratu, sa obaveznim otkrivanjem tatinih i maminih sinova sklonjenih u zavjetrinu i vraćanju dezertera u rovove, a ne u fotelje.
Sve je to jasnoća koja ubija, ali ne neprijatelja, već svoj svoga. Još ako je pri tome vlast nedodirljiva, bojeći se ako se dodirne pravim problemima, da će se osuti – ta jasnoća zadaje smrtonosni udarac, ali sa odloženim djelovanjem...
Sve to ako se ima u vidu, ali i vremenska dimenzija, pogled iz budućnosti na prošli rat, samo jedno, dva, a najviše tri primirja – mogu se opravdati! Sva naredna su takve varke iza kojih teku potoci krvi i umnožavaju se grobovi.
Strana koja iza primirja pobijedi svoje slabosti, bolje napreduje u ratu.
U Drugom svjetskom ratu Srbi su opijeni komunizmom branili iluzije o Jugoslovenstvu, koje im se sada i zauvijek razbijaju o glavu.
U prošlom ratu, borci su se borili da srpska država svijetli na geografskoj karti svijeta, kao oreol svetih srpskih ratnika ili grudna čakra, a lopovi su stvarali ekstra profit. Kada se rat završio, zavladalo je pravilo iz narodne poslovice: "Krupnim lopovima se skida kapa, a sitnim glava!"
Gledano duhovnim očima, nameće se blještavi upitnik: Hoće li nam država koju neki zalijevaju krvlju, a neki viskijem, biti Bogom blagoslovena? Pozitivan odgovor se briše čim se napiše, a negativan se nameće.
U školi apsurdnog ratovanja naučio sam ono o čemu se više ne može ćutati, ali ni besmisleno govoriti. Rat mi je otvorio oči pa vidim što je u miru bilo skriveno, a čujem što je bilo nečuto.
Dijete našeg rata nije imalo oca. Majka mu je zatrudnjela od problema. Kada ga je rodila, istog časa je izdahnula. Prije toga je imala samo jednu želju: da njeno dijete, kada nauči govoriti, ništa ne prećuti. Umrla je s mislima da su Srbi magnetna energija koja može sačuvati planetu od uništenja. Umrla je zato što niko nije htio da prizna očinstvo, a ona nije znala ko joj je napravio to dijete rata.
Naše siroto dijete rata iskajava istorijski grijeh, koji je duhovno nasljeđe. Od Njegovog začeća aktivno sam se uključio u razbuđivanje srpskog nacionalnog bića. Napisao sam, još tada, da u Bosni živi dušman sa dušmanom, uzima jedan drugom potajno mjeru, grudvajući se mozgovima, a u zavjetrini bruse noževe. To je tada tek začeto dijete rata bolje razumjelo nego široke narodne mase, koje su negirale tu tvrdnju.
Zbog toga je vidik u budućnost sve uži, javljaju nekadašnji borci.
Bosna je zlo dijete bivše Jugoslavije.
Od ljubavi njenih naroda nije ostalo ništa osim sjenki koje se grle na grobovima.
NATAVLJA SE...
VIĐENJE UNAPRIJED |
Sledeći | 
Prethodni |
Komentari (0) | 
Trekbekovi (0)