Nedeljko Žugić, 1

PRAZNIM RIJEČIMA PUSTOŠI SE DUŠA!

VIĐENJE UNAPRIJED, 6

nedeljkozugic | 19 Februar, 2011 19:23

Nastavak, 6                                                                                                  

 

POJAVA KRSTOVA JE

UPOZORENJE SRBIMA NA ZLE SILE 

•  U Knežini kod Sokoca 1997.godine na Blagovijest, jedan od dvanaest velikih praznika, na svijet je došloždrijebe koje je imalo krst na čelu. Šest godina prije toga  biljeg krsta se ucrtao na ramenu VasilijaSkopljaka, rođenog na dan Sv. Jovana Posnika 15. 9. 1991. godine u Zenici, alikoji je u to vrijeme sa roditeljima bio izbjeglica u selu Vrapcima, nedaleko odKnežine. To nije slučajno, ali niko nije tražio odgovor na svijetleće upitnike.

Na Romaniju su,po predanju, poslije Kosovske bitke, došli brat Marka Kraljevića Andrijaš ijedan knez, po kome se mjesto nedaleko od izvora rijeke Bioštice nazva Knežina.Na pridošli narod, koji se nije dao u lance vezati, knezov uticaj je bioveliki. Ne zna se tačno ko je od njih dvojice, knez ili Andrijaš, sagradiočetrnaest malih i dvije velike crkve, u Knežini i bližo okolini. U to vrijemeSokolac nije ni postojao.

Kada su Turcidošli u knežinu, nisu promije nili naziv mjesta (kao što je to bio slučaj saTurkovićima), ali jesu porušili svih četrnaest crkvica, a crkvu pored rijeke suprepravili u džamiju, a onu drugu, ispod brda Kravarevci, nisu dirali.

Godine 1989. jeproglašena manastirom, kojije posvećen Svetom Caru Konstatinu i Carici Jeleni,ali i Presvetoj Bogrodici Brzoj Pomoćnici.

Opšte je poznatokoliki je uticaj crkve na buđenje vjerrskih i nacionalnih osjećanja prijeizbijanja rata u bivšoj Bosni i Hercegovini. Na dan osvještenja manastir, okonjega je kružila živa rijeka Srba iz svih krajeva bivše Jugoslavije. Sijalo senebo iznad Romanije. Duh Sveti dodirivao je zemlju. Nikakvo čudo – Srbi suulagali ogromnu duhovnu energiju u Manastiru i oko njega, prislužujuući svijećeneopojanikm žrtvama Drugog svetekog rata. Ta energija, koja je bilazabetonirana u jamama, strujala je oko mmnastirskog zdanja ulazeći  duše ljudi pobuđujući u njima nacionalna ivjerska osjećanja. Ta energija se širila Kosovom, Hercegovinom, Bosnom,Kninskoj Krajini, Vojvodini, Crnoj Gori, kao i diqem svijeta gdje god živeSrbi.

Sveti Duh jeispisivao tajanstvenu knjigu života i opstojanja Srba. Kao nebeska suza bila mije duša čista. Smetalo  mi je samo što uzcrkvenu ikonogrfiju nose sliku jednog lžnog budnika Srba, koji će onako kakosam to upjesmio ‘‘postati obraz naših vrlina i mana, živa trava u proključalojvodi, Srba koji dišu iz istorije rana, koji vino krvi piju u slobodi’’. Onikoji su nosili njegove slike mislili su da kosovski božuri rastu iz njegovihzpaljivih riječi, a ja sam tada zapisao d je on ‘‘zapadno sunce’’, koje ćeslomiti srpsku nacionalnu moć. Učinio je sve ono što nije Sveti Sava, kada jepravoslavlje opsjedala vatikanska najezda i bogumilskla jeres.

KRST NA ČELUŽDRIJEBETA

  I dâlj i blîz – sve mi je tog aprilskog jutrabilo na dlanu.

Da bi dobioodgovor na svijetleće upitnike, kada rješavam neki problem intenzivnorazmišljam, kao da su mi misli u pokretu... Iznenadi me Panto Đurić, izbjeglicaiz Olova, koji je tjerao krave u polje: ‘‘Ima Boga! Odgovorio sam: ‘‘Ima, višeputa sam se uvjerio. Na operaciji u Beigradu, vratio me u život sa vrata pakla’’.Panto pridoda: ‘‘Tada se javio samo tedbi, a evo, sad se javlja svima nama!’’Bilo je jutro i na stanici su radnici i učenici čekali autobus. Svi su vidjelikobilu sa ždrijebetom na čijem čelu se bjelasao krst. Ovjekovječio sam to uzsaznanje da je oždrijebljeno na Blagovijesti, sa obilježjem krsta na čelu,  u mjestu Knežina, opština Sokolac, a vlasnikje Ljubo Jovanović. Bilo je to upozorenje da se Srbi okrenu sami sebi,oslobađajući se istorijskog grijeha, ako to budu spoznali, ako u sebi pobucdeosjećaj milosrđa...

Iza toga, našaosam se u manastiru Sveti Petar Cetinjski u Cetinju, načinio sam jedannesvjestan grijeh. Fotografisao sam ono što nije dozvoljeno...To je biozajednicki grijeh sto nismo spasili zdrijebe da ga ne pojedu vuci.

BILJEG KRSTA NARAMENU DJEČAKA

Poslije povratkaiz manastira, na putu od Sokoca prema Knežini zaustavio me čovjek kojeg sam poznavaoonoliko koliko i druge ljude iz tih krajeva. Kada je sjeo u sjedište do mene,osjetio sam blagu ugodicu dok je gledao u fotografiju ždrijebeta na čijem čeluje blještao bijeli krst. Vjrovatno je to intenzivnije osjetio od drugih. Rekaomi je: ‘‘Na lijevom ramenu mog sina ima biljeg krsta’’. Odgovorio sam mu da idemo do njega kući i da tofotografišem i uzmem neke bliže podatke od njega i njegove žene. Nije imaoništa protiv, čak se radovao što ću to učiniti.

Sin se zoveVasilije Skopljaka, rođeno je na dan Sv. Jovana Posnika 15. 9. 1991. godine uZenici, a nastanjeni su u selu Vrapcima, nedaleko od Knežine. Otac Dobrinko jepravio krstove od tisovine. Imao je naglašen srčani akcenat u govoru i čistotuu ophođenju, koja se lako primjećivala kod ljudi iz tih krajeva.

Naseliko se uselo Vrapce na početku rata u Bosni i Hercegovini. Prije rata i prije rođenjasina Vasilija, otišao je na poklonjenje Ostroškom Vasiliju. Ispovijedao se sajsnom željom da želi da se oženi, dobije sina i vodi miran život. Monah mu jerekao da će mu se želje ostvariti, a da je njegov jedini dug da sinu da ime pomanastiru u kojem se ispovidio. Ubrzo se oženio i dobio je sina. Dao mu je imeVasilije. Prilikom kupanja, majka je primjetila da dijee na lijevom ramenu imacrveni biljeg krsta, sličan onom ukamenjenom, na mjestu gdje se VasilijeOstroški molio i ukameno ga lijevim kažiprstom.

             Pojava krstova je upozorenjeSrbima na zle sile koje ih okružuju, daleko od slučajnosti, a svako ima pravoda to tumači kako hoće, jer su majstori u različitosti, što dokazuje da subolji drugima, nego samima sebi.

 

 

Komentari

Dodaj komentar





Komentar će biti proveren pre nego što se objavi.

Zapamti me

 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS
Powered by blog.rs - Design by BalearWeb