Nedeljko Žugić, 1

PRAZNIM RIJEČIMA PUSTOŠI SE DUŠA!

VIĐENEJE UNAPRIJED, 1

nedeljkozugic | 07 Februar, 2011 07:37

 

VIĐENJE UNAPRIJED
(ili NIŠTA SE NE MOŽE SAKRITI na putu unutrašnje spoznaje)

1. UVOD KAO UVID

          Kao istraživač, otvorenog srca, pounutrio sam mnoge pojave i orječio ih – stavljao misli u tijesnu košulju jezika. Bilo je to jako teško, kako na samom početku, tako i sada na kraju puta. I ne bi nikada uspio da nije bilo Božije pomoći. Na početku puta sam lutao, kao rasijano dijete koje traži čarapu i obraća se majci: ‘‘Mama, gdje mi je čarapa’’, a majka utješno: ‘‘U ruci je držiš, sine’’. Tako sam sve više shvatao drevnu mudrost da je čovjek odgovoran prema mislima, a riječima kazanim i napisanim  još više. Uvjerio sam se da misli koračaju u riječima i da je genijalni Tesla bio u pravu kada je rekao ‘‘da jedna misao može odrediti kretanje cijelog kosmosa’’.
       Kao odgovoran čovjek prema mislima i riječima, mislio sam i govorio unutrašnjim glasom: ‘‘Bože, daj mi snage i prosvjtljenja’’, a sada, na kraju, ‘‘Slava Tebi, Bože’’.
Otvoreno oko duše uvijek me vraćalo na stazu najvećeg srpskog duhovnika - Vladiku Nikolaja Velimirovića.

         Sve me to navelo da napiše pjesmu ‘‘Molitva’’
 
       Bože,
       oslobodi me i primisli zle
       i da umom ne krivudam.
       Dozvoli  da budem dobromislen i pravorječiv.
       Od gutača duša me spasi, Gospode!
       Neka netragom nestanu svi zapisi
       koji za čovjeka  nisu.
       U meni je suhi barut
       koji bi mogao planuti,
       ako ga  dotakne pogrešnim riječima.
       Imajući takvu osjetljivost u vidu,
       jasno  je da pjesnici nigdje i nikada 
       nisu izvojevali revoluciju.
       Oni su ispred nje, a mangupi i nitkovi iza.
       Heroji su u sredini.
       Kada oni ginu - grobovi svijetle neugasivo!

            Riječi  imaju u sebi energiju ljubavi, one su male munje, svjetlice koje prožimaju cijelo tijelo, ako su prošle kroz središte srca.
            Smirenoj duši pokorenoj volji Božijoj, duhovi zlobe ne mogu ništa.
           Onaj ko pred sebe stavi svijetleći upitnik sa predubjeđenjem da knjiga ima neku drugu namjeru, savjetujem da je ne čita. Ona, u svakom pogledu, nije namjenjena sebičnim i tjesnogrudim ljudima, koji  činjenice silom okolnosti prihvataju,  nastojeći da ih poreknu ili zaobiđu.
          Vođen željama kao molitvama, sužavalo mi se vrijeme na dlanovima, pa sam jasno vidio čak i skrivene dimenzije prošlosti i  budućnosti.
            Bog je otvorio kosmičku biblioteku, jer sa praga smrti  vrati me u život...
            U predratnoj, ratnoj i poslijeratnoj prlježi, nisam mogao da budem nečasan igrač, zato sam, kao duhovni fotograf, bio časan posmatrač. Nisam razgovarao samo sa umrlima, ali sam vjerovao da je moguća komunikacija sa njima. Ako jeste, vjerujem da imaju veću sposobnost da pomognu čovjeku  nego dok su bili u vidljivom životu.
            Vladika Nikolaj Velimirović je dao odgovor šta vide mrtvi: ‘‘Svaki umrli vidi jedan deo onoga sveta koji je preogroman, neizmjerno veći od ovoga. Mnogi na samrti vide svoje srodnike, davno umrle, i sa njima razgovaraju. To je bezmalo obična pojava...’’
            Od zla se branih osmijehom i nadom, s vjerom da ono što vidim unaprijed može da uznese iznad problema  sa proširenom dimenzijom njihovog sagledavanja. Blizak mi je Alfred Adler, koji u ‘‘Psihologiji djeteta’’ kaže: ‘‘Ništa jedna dobra vila ne može bolje uraditi za jedno dijete, nego mu stavi probleme u naručje, koje ono uspješno rješava’’.
            Rijeka sjećanja, kao da nije tekla iz prošlosti, ulijevajući se u veliko nepoznato more, već kao da je tekla iz proširene sadašnjosti u prošlost. U zapuhu sjećanja trenuci ne umiru. Znakovi pored puta budiće umrle!
            Vjerovao sam, a i sada vjerujem, da bih doveo dušu u opasnost ako se ne bi pozvao na Boga (jer ko ga ne priziva - goni  ga). On mi pomaže da u ‘‘nevidljivim’’ signalima prepoznam ono šta nas čeka u budućnosti.
            Govorio sam onima koji će pucati jedni u druge da u Bosni sjedi dušman sa dušmanom, potajno jedni drugima uzimaju mjeru, dok u zavjetrini bruse noževe. To je tek začeto dijete rata bolje razumijelo nego široke narodne mase.
            Kada su mjere uzete, komšija komšiju je gledao usijanim pogledom.
            Haustori su se punili mrakom. Strah se uvlačio u kosti spavača!
            Namirisani barutom krišomice su izlazili glasači. Poslije prebrojanih glasova kao dan je jasno da su ljudi promijenili boju krvi.
            Počelo je pucketati u vazduhu. Ulicom su išli ljudi čas vidljivi čas nevidljivi. Tražili su zaklon između svjetla i mraka.
            Dok su normalni luđeli od straha - luđaci su zauzimali busije! Grad je postao njihovo vlasništvo.
            Nema nekada, sve je sada. Nestaje grad satkan od ružičastog sna. Nad njim su ukršteni mačevi mržnje. Zemlja i nebo sreću se u jauku. Nigdje svilenog konca sjećanja na sveopštu zbratimljenu zajednicu.
            Sjenke se grle nad grobovima. Vidim ranjenika čije noge koračaju po podzemnim svjetovima i plačnu majku čije suze hvatam u suzarnik...
            Na vrhu igle i život i smrt!
            O, Bože,  kako me bole oči duše!
 
                                                                       ***
           
            Da bih otkrio izvornu istinu u korijenu prirodnog nastanka pojava, odbacio sam uniformisane načine mišljenja i nošenu košulju jezika.
            Oni koji vjeruju u najveću zabludu ‘‘svi kažu’’ ne mogu pomoći, ali onima koji traže izlaz iz bezizlaza - mogu se pridružiti, kao i oni meni. To me sa njima pobližuje, ali ne u smislu da budem ispred njih ili oni ispred mene, već zajedno, da se oslobađamo od robovanja grijehova prošlosti.
          Moja izlaganja (komentari, članci, priče, pjesme, istraživanja) su sublimirana (u saboju) i ne rasipaju se izvan naponskog polja na temu ‘‘viđenja unaprijed’’. Mogu se čitati od kraja ka početku, iz sredine ka početku i kraju, ali i kao istrgnuća - onako kako se slučajno neka stranica otvori.
            Kazivanje o ratnim i poslijeratnim pojavama, nigdje se strogo ne odvajaju, jer stoje u ‘‘čvrstim’’ uzročnoposljedičnim vezama.
            Ako vam se učini da pisac ima magičnu moć u riječima, vjerujte da mi to nije bila želja, osim da pisanje bude s dušom u riječima, s razbuđenim očima srca, jer i sam čin pisanja dešava se po diktatu: ‘‘usta zatvori, a oči otvori’’.
            Sve to vodi  nijemi dijalog, ima neke veze sa pitanjima i odgovorima na svijetleće upitnike - kuda i kako dalje?
            Ono što je za Bergsona intuicija, za Paskala je oštroumno rasuđivanje, jer razum djeluje u trenutku i tjera da se pokreneš iz mjesta. Intuitivni prosjev, djeluje munjevito, ali tjera da putujete u mjestu, splavareći uzvodno, uvijek s licem prema budućnosti. Zato se uz put sreće ono što će  biti.
            I bi tako, rekao bi izumrli seoski mudrac. I ćutao bi. A današnji svaštoznanci, koji čuju samo sebe i vide samo sebe - ne znaju ni koliko je taj seoski mudrac znao kada je išao u prvi razred osnovne škole.
            Ako olovka služi čovjeku da mu produži pamćenje, zapis intuicijom je bljesak male munje u knjigu vječnosti. Blago ‘‘probranim’’ koji je čitaju.
            Na ‘‘kraju’’, želim ostati  (Dalje)
 
Powered by blog.rs - Design by BalearWeb