Nedeljko Žugić, 1

PRAZNIM RIJEČIMA PUSTOŠI SE DUŠA!

I PRIMIRJE JE RAT

nedeljkozugic | 08 April, 2010 11:42

  

EPIGLOG RATOVANJA POĐI-STANI-ODUSTANI

                 Hoćete da vam pričam o djetetu rata, šta je ono naučilo?!

                Prva lekcija je bila: pođi pa stani! Druga: pođi pa stani! Treća, opet: pođi pa stani! Četvrta: pođi-stani-od­ustani! Gledano iznutra: toplo pa hladno, toplo pa hladno, toplo pa hladno. To istrga duše! Uz to – primirja dovedena do besmisla. Ona su najveće ratne iluzije koje se razbijaju o glavu borcima, komandi, narodu, ali i onima koji se rađaju, pa i onima koji se neće roditi, jer su iz­ginuli oni koji su ih mogli donijeti na svijet.                 

                  A u ovom svijetu postoje samo dva stanja: stanje rata i stanje mira. Kada nema rata, u stanju mira – vrše se pripreme za rat. Dakle,  sve je rat! A posebno nama Srbima koji dobijamo u ratu a gubimo u miru.                 

                  Zato naše ratnike dave sjenke rata, ne samo ovoga, već i prošlih ratova.                 

                  U vrijeme primirja uvijek neko nekoga nastoji da prevari; slabiji jačem da utupe oštricu raznim igrama lukavosti, a jači slbije da puste bliže, kako bi im zadali jači udarac!        

                 Sve je varka – igra suprotnosti i lukavosti, koju igraju čak i životinje, a ljudi još perfidnije, jer imaju tehniku i razum. 

                  Za vrijeme primirja profiterski tragovi postaju širi, razuđeniji, pa se obično uhvati po nekoliko švercera sa neprijateLjskom stranom. A u vrijeme kada puca i kada zemlja gori od granata, profiterima i švercerima gubi se svaki trag. 

                   U ratu je najinfektivniji nemoral, jer se u naručju naroda umnožava višak nemanja, ali sve do jednom – dok imaju čime da ga kupuju. Kada toga nestane, kada ratnik počne razmišljati stomakom, unutrašnja trvenja su neminovna – kao vatra koja je u početku tiha, da bi iz dana u dan sve više dobijala na jačini.Ta vatra, za pravo čudo, ne gasi se vodom, već ravnomjernim raspoređivanjem tereta rata – i psihičkog jarma na duši i fizičkog jarma na vratu, sa obaveznim otkrivanjem tatinih i maminih sinova sklonjenih u zavjetrinu i vraćanju dezertera u rovove, a ne u fotelje. 

                Sve je to jasnoća koja ubija, ali ne neprijatelja, već svoj svoga. Još ako je pri tome vlast nedodirljiva, bojeći se ako se dodirne pravim problemima, da će se osuti – ta jasnoća zadaje smrtonosni udarac, ali sa odloženim djelovanjem...     

                 Sve to ako se ima u vidu, ali i vremenska dimenzija, pogled iz budućnosti  na prošli rat, samo jed­no, dva, a najviše tri primirja – mogu se opravdati! Sva naredna su takve var­ke iza kojih teku potoci krvi i umnožavaju se grobovi.  Strana koja iza primirja pobijedimo svoje slabosti, bolje napreduje u ratu.        

                  U Drugom svjetskom ratu Srbi su opijeni komunizmom branili iluzije o Jugosloven­stvu, koje im se sada i zauvijek razbijaju o glavu. 

                   U prošlom ratu, borci su se borili da srpska država svijetli na geografskoj karti svijeta, kao oreol svetih srpskih ratnika ili grudna čakra, a lopovi su  stvarali ekstra profit. Kada se rat završio zavladalo je pravilo iz narodne poslovice: “Krupnim lopovima se skida kapa, a sitnim glava!”  

                  Gledano duhovnim očima, nameće se blještavi upitnik: Hoće li nam dr­žava koju neki zaljevaju krvlju, a neki viskijem, biti Bogom blagoslovena? –Pozitivan odgovor se briše čim se napiše, a negativan se nameće. 

                    U školi apsurdnog ratovanja naučio sam ono o čemu se više ne može ćutati, ali ni besmisleno govoriti. Rat mi je otvara oči pa vidim što je u miru bilo skriveno, a čujem što je bilo nečuto. 

                     Dijete našeg rata nije imalo oca. Maj­ka mu je zatrudnjela od problema. Kada ga je rodila, istog časa je izdahnula. Prije toga je imala samo jednu želju: da njeno dijete, kada nauči govoriti, ništa ne prećuti. Umrla je s mislima da su Srbi magnetna energija koja može sačuvati planetu od uništenja. Umrla je zato što niko nije htio da prizna očinstvo, a ona nije znala ko joj je napravio to dijete rata. 

                    Naše siroto dijete rata iskajava istorijski grijeh, koji je duhovno nasleđe. Od njegovog začeća aktivno sam se uključio u razbuđivanje srpskog nacionalnog bića. Napisao sa, još tada, da u Bosni živi dušman sa dušmanom, uzima jedan drugom potajno mjeru, grudvajući se mozgovima, a  u zavjetrini bruse noževe. To je tada tek začeto dijete rata bolje razumjelo nego široke narodne mase, koje su negirale tu tvrdnju.  

                  Zbog toga je vidik u budućnost sve uži, javljaju nekadašnji borci.           
                  Bosna je zlo dijete bivše Jugoslavije.   

                   Od ljubavi njenih naroda nije ostalo ništa osim sjenki koje se grle na grobovima.   

                                                                                                Nedeljko Žugić

Komentari

Dodaj komentar





Komentar će biti proveren pre nego što se objavi.

Zapamti me

 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS
Powered by blog.rs - Design by BalearWeb