Nedeljko Žugić, 1

PRAZNIM RIJEČIMA PUSTOŠI SE DUŠA!

Sjenke sjećanja

nedeljkozugic | 08 April, 2010 13:35

 

 

DIMENZIJE NACIONALNOG BUĐENJA


              U odsjaju nacionalnih budnika titrale su sjenke prošlosti. Od njih je raslo veliko oko straha. Čovjek ne vidi svoju sjenku, koja je realna dimenzija egzistencije.
               Bijela sjenka oblaka ogledala se u dubini jezera Stojčevac, ispod Igmana, u junu 1991. godine, gdje su se posljednji put sastali lideri jugoslovenskih republika. Tri dana prije usiljenog i jalovog sastanka, asfaltiran je put u ilidžanskoj aleji. Smiješno je djelovalo obezbjeđenje puta i objekata. Lažnim strahom branjeno je nešto čega nema. I psi su izgledali zbunjeni, kao da su znali da gube gazdu. Riječi lidera koje su izgovarali, mrzile su se između sebe. I mislima je bilo tijesno u njima.
              U stupi nazlobica nacionalnih trvenja blijedilo je platno slobode.
             Užižila se guslarska struna, zazelenila se krv, suviše se ukazuje Gospa u kamenitom Međugorju... U strahu koji guta dušu gubilo se troliko i trojedno lice Bosne.
Nevidljivi neprijatelj izlazio iz sjenke koraka rušitelja Jugoslavije...
              Srbija nije uspjela da poništi autonomiju svojih pokrajina. Nemogućnost revizije Ustava frustrirao je Srbe do masovne eksplozije nacionalnog buđenja i odlučnosti da se nastavi borba.
                Jugoslavija je država koja je živjela 70 godina, a rođena je u krvi i umire u krvi. U njoj je bilo suviše tamnih dana za Srbe, a svima drugima je bila oreol zaštite u kojem su čuvali pritajeno svoje nacionalizme. Rasturena je iznutra, a sa vana je dotukla hrvatska politička emigracija.
                  Za Slovence je bila tijesna košulja jugoslovenstva i komunistima. Oni su odavno tražili svoj "otok slobode", ali su imali strah od Jugoslovenske narodne armije. Strah se smanjivao što se više zaoštravala kosovska kriza. Zato su i držali mitinge solidarnosti sa Albancima. Građani su tražili služenje vojnog roka u svojoj republici. Oslobodivši se straha od vojnog udara, vodnik Janez Janša istjerao je vojsku Jugoslavije iz Slovenije.
                 U to vrijeme Hrvati "mudro ćute", jer im je Tito sa Bakarićem i Kardeljem stvorio teren da više postižu ćutanjem, nego Srbi govorom i nacionalnom homogenizacijom.
                Papske struje iz Vatikana nisu naizmjenične i vrtložne, kao kod Srba i Muslimana. Vjera ih je održala jer u središtu srca nikada nisu bili rashrvaćeni pod udarom komunističke ideologije, kao što je to bio slučaj sa Srbima, Muslimanima i Makedoncima. Njihova crkva ne odbacuje, već uzdiže do svetaca njihove grešnike pokajnike.
                  Hrvatska politička ćutnja svima je dobro poznata. A i kada govore – riječi im ne padaju u prazno. Stipe Mesić je, sjedajući u stolicu prvog čovjeka Jugoslavije, rekao kako ona zapravo više i ne postoji. Srbin ako bi to rekao, nikada u tu stolicu ne bi sjeo, niti bi joj se primakao. Oni se ne dave u plimi prošlosti, kao Srbi i djelimično Muslimani.
              Iz ćutnje prvi je iskoračio Ante Marković. Nije djelovao nacionalistički, već kao neko ko može Hrvatsku izvući iz teške ekonomske krize, sa razvojem naftne industrije i turizma, u čemu je, kao predsjednik vlade Jugoslavije, uspio. Ne bi uspio da ga nisu podržale velike sile, koje su smanjile dugove Jugoslavije sa 21 na 12 milijardi dolara, a povećale devizne rezerve na 10,5 milijardi dolara. Suspregao je inflaciju i učinio dinar konvertibilnom valutom. Bile su to posljednje čari laži Evropske zajednice i Amerike, koji su tvrdili da je Jugoslavija 30 godina ispred drugih komunističkih zemalja Evrope.
Lažna braća u Jugoslaviji postali su stranci u matičnim knjigama rođenih.

                                                                                                                          Nedjeljko Žugić

Komentari

Dodaj komentar





Komentar će biti proveren pre nego što se objavi.

Zapamti me

 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS
Powered by blog.rs - Design by BalearWeb