Nedeljko Žugić, 1

PRAZNIM RIJEČIMA PUSTOŠI SE DUŠA!

Vrste pjesnika

nedeljkozugic | 08 April, 2010 12:26

LAŽLJIVCI KOJI GOVORE ISTINU
  • Živjeti u ovitku jezika, s riječima i od riječi, danas, kao i uvijek, nije bilo lako. Osuđeni ste na propast, osuđuju vas najbliži, i svi oni iz okruženja. A takav izbor donosi neka viša sila…

            U proteklom ratu neke pjesnike milicija je čuvala, neke hapsila, neki nisu izlazili iz rova, neki su pobjegli i nisu smjeli prići rovovima, ne od neprijatelja, već od svojih. A svi su s bakljom u duši trebali da pokazuju  vojnicima života put ka zvijezdi pobjede. To mogu zdravi pisci, ali ne  mjesečari  koji narod vode preko nepostojećeg mosta!
           To je dokaz da ne mogu Srbe voditi profiteri – pauci rata, već svetosavski Srbi, koji se bore istinom protiv laži, a ne zavedeni lekcijama koje su naučili u komunističkoj školi lukavosti.
            Ipak, da krenemo u opisu vrste pjesnika.
            Pjesnici snivači žive u snovima i od snova stvaraju poeziju, a ona druga vrsta je uvremenjena, gleda u stvarnost i iz te stvarnosti se rađa poezija.
            Oni, koji bi se našli između njih  su prokleti pjesnici,  nalaze se između poezije i zbilje, s jednom nogom na zemlji, a drugom u oblacima.
            Uzneseni i poricani, koji su za jedne oboženi, za druge psihopate, odbačeni i neprihvaćeni.
              Učeni pjesnici  pišu za obrazovane ljude, koji se ne dodvoravaju prosječnom čitaocu i širokim narodnim masama.
             Jedni za takve kažu da su učeni pjesnici, a  drugi da su luđaci koji se igraju riječima, jer nisu imali dovoljno igrački u djetinjstvu, a nisu sazreli za socijalni život.
Pravi, dobar pjesnik je sve od toga, jer on je, što bi rekao Žan Kokto, ''lažljivac koji govori istinu''.
             Takav je bio Branko Miljković, kao i svi prvi pjesnici, koje vjetar vremena ne može izbrisati iz sadašnjosti i budućnosti.
            Salonski pjesnici su aristokrate, koji ne podilaze narodnim masama. Oni nisu ni nacionalni budnici, ali ni režimski zavisnici. Neko im je omogućio da lagodno žive i pišu i objavljuju.
             Režimski pjesnici su najčešće epigoni, koji se udvaraju režimu, a u suštini su lažni pjesnici, koji su se namnožili sa motivima da pomažu u ''buđenju'' i ''opstojanju'' nacije. Lako se prepoznaju, jer liče na nevoljenu i odbačenu djecu. Oni su izabrali pjesništvo za lagodan život i opstojanje na elitnom književnom nivou. Oni su veliki spletkaroši, koji vrlo lako potisnu prave pjesnike, kojima ili daju pare da im začepe usta, a ako to ne uspije, proglase ih ludim ili izdajnicima.
              Njihova sabraća su  ljigavi pjesnici, koji pričaju jedno a rade drugo. Oni su buntovni iz ličnog razloga, jer buntom žele da skrenu pažnju na sebe.  Oni će prihvati pomoć  najvećih neprijatelja, koji su na visoko pozicioniranim položajima, samo da ostvare svoje ciljeve, jer su dvojedni, trojedni, stojedni.
              Njih najviše preziru  istinski pjesnici, jer su osuđeni od ''viših sila'' da istinski prikažu stvarnost koja je jako surova po njih. Oni su proroci, kao što je bio Branko Miljković, koji je proročki zaključio, sa svijetlećim upitnikom na koji svako zna odgovor: ''Ali, da li će sloboda umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj''.

                                                                                                                   Nedeljko Žugić

Komentari

Dodaj komentar





Komentar će biti proveren pre nego što se objavi.

Zapamti me

 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS
Powered by blog.rs - Design by BalearWeb