Nedeljko Žugić, 1

PRAZNIM RIJEČIMA PUSTOŠI SE DUŠA!

DARA SEKULIĆ, KAO VILINSKO - SVETO DRVO...

nedeljkozugic | 08 April, 2010 09:08

 

TAJNE U OVITKU JEZIKA

  • Poezija Dare Sekulić  podsjeća na tisu, vilinsko, sveto drvo, a sjenka tog slavenskog drveta pada samo na čista mjesta, tamo gdje se noću pojavljuju zaštitnice smjernih duša i putnika namjernika.

          Odražavaju tjeskobu  razuđenog i podijeljenog emocionalnog života, sa svjetlima neugasive nade. One su, prije svega, moralni imperativ, refleks opstojanja u ravnoteži unutrašnjih sila. Njihov korijen i žilište je u empatiji (spsobnosti da se čitaju emocije drugih). A Dara emocije postavlja u središte umijeća življenja. Njen senzorij je kao procesor u računaru; sve prima i sve reprodukuje.
          Uosjećavajući  poeziju Dare Sekulić, dobija se utisak da  ona požudno priprema materijal za pjesmu. Orječivanje počinje kada nervne struje krenu iz petnih žila, pretvarajući se na putu do progovora, u zvučne struje prirode. U skladu su sa prirodim pojavama i odnosima;  kao nedirnuta priroida koja izgleda čarobno i bajkovito. Otuda je njena poezija puristička (čista), bez naplave antipoetskog. Kada se osjaćanja razgore gasi ih plodnim vodama proljeća u kojima plivaju ljekovite trave.
          Svakom pjesmom dodirne tajnu, koja je zapretana u magičnoj moći riječi, u ovitku jezika. U živoj slici sjećanja čuje se otkucaj prošlosti:
                 Oh pohode me riječi, 
                 iz zaborava dolaze,
                 svlače rđu s moje duše;
                 kroz zbirne utrnulosti,
                  one svete, nage nadolaze… 

                                  «Pobjeda riječi»

             Pjesnici su robovi grijeha zato što daju više, a nikada ne uzimaju ono što zaslužuju. Uzvišeni su u darivanju. Gubitke može da nadoknadi samo pjesma, koja se, kako Dara kaže, “otme”, bljesne i materijalizuje. Nastale su u zasjenčenoj strani  života. A tamo gdje ima sjenke ima i egzistencije. One su, što bi rekao Andrić “u nejasnoj misli”, u polju nesvjesnog.
              Dara Sekulić zna da je poezija tajni nauk bez recepta. Kao smrt, traži sve ili ništa. Dara je dala sve, nastavljajući putem traganja i traženja krupnih sitnica za nove samospoznaje i pjesnička utonuća.
               Dara je čas anima (žena u muškarcu), a čas animus (muškarac u ženi); na sve načine želi da bude čovjek bez one tražene, nedostižne, izgubljene polovine. Refleks u njoj održava energiju nepopustljive sile življenja. Ponekad se učini da je najvažnija pojava za kojom žudi ljubav, koja se javlja kao nešto lijepo i neminovno, ali fatalno i prolazno. Ne opisuje je kao Desanka Maksimović, u ljepoti žudnje i izčekivanja, već kao prolaznost sa neizbrisivim tragovima onih koji jesu i onih kojih nema.
             Dosadašnja tekuća kritika, razni urednici,  priređivači i izdavači, nisu dovoljno obratili pažnju na simbole u  njenoj poeziji, kojima ona pridaje veliku važnost. U njima je koncentrisana velika energija zračenja i skrivenih značenja. Ona nije ljepotica s oružjem skrivenim u tijelu, već u duhu. A duh je u ovitku jezika, kao pokrov misli.
              Njene pjesme su slika vremena u proširenoj sadašnjosti. Sublimiran, stegnut izraz, prethodi purističkom pojenju. To i jeste u središtu njenog poetskog nauma. Riječi su biranice, kao travka iscjelitljka. U poetskom nizu nema žalobnih i sentimentalnih tonova. Materijal za pjesmu «posuđuje» od netaknute majke prirode. U jeziku ljubavi vidi nevidno i čuje nečujno. One su Božije tačke u čovjeku. To  je duhovno središte ove osebujne poetese, koja je produbila i proširila brazdu poetskih mogućnosti. Može se, bez imalo praznorječivosti reći, da je poetesa Dara Sekulić, u sveukupnom srpskom pjesništvu, obilježila dvadeseti  i naznačila dvadeset i prvi vijek.
               Da bi se u to uvjerili, nije potrebno da vas, kao priređivača, omami poezija inventivne i samosvojne Dare Sekulić, već kao običan čitalac, s osjećanjem vremena i prostora, zadanite ili zanoićite sa  ovom knjigom, koja je, kao projekat, autorov izbor iz dosadašnjeg pjesničkog opusa. Otisci njene duše prenijeće se u struje vašeg života. Njene duhovne oči će vas, kao oči Svetih ratnika, kao Argusovove oči, gledati iz svake tačke u prostoru:
 
                   Oduševljenje, vodiće me
                    i težnje mladih godina.
                   Sve što zamislim, ja već vidim
                   sazdano i oživljeno.
                   Misao je moja brza,
                   ruka da je ne sustigne.
                   Polje preći – ravno je životu.

                   Pogledaj ovaj crtež, prijatelju.
                   Tu u pijesku, štap ga dočarava;
                   oštro jasnu sliku sprave,
                   koja kreće se u suprotnom.
                   Pet godina sam, nadmoćnu,
                   čupao je iz prirode,
                   a po cijenu svog života…

                   «Otkriće» (Brat moj, Tesla)

               U leksičkoj krvi Dare Sekulić  ima dosta hlorofila i sunca, korijena i žilišta iz zavčaja na stablu života, ali i izbojaka u sadašnjosti i  listova u budućnosti… Ljekovita je za ljutu ranu života. Njihov okusak je tajna  u ovitku jezika. Zbog toga je ona, danas, najveća živa poetesa srpskog jezika.

                                                                                             Nedeljko Žugić

Komentari

MIRISI MISLI

Slobodan Todorović | 28/10/2011, 18:50

Postoji li savršenstvo slobodnoga stiha...? Ako postoji,posve sam siguran da je to poezija Dare Sekulić...Poeta Nedeljko Žugić,mag metafora,i jeste i jedini mogao opisati tu magijsku moć nadnaravnih nadahnuća naše poetese Dare Sekulić...Moj naklon primadoni poetike uma,i isto toliko i moj naklon veoma vrijednoj veličini vanremenskog ognjičta očiju gdje se griju duše čitaoca,poeti Nedeljku Žugoću...!!!

Dodaj komentar





Komentar će biti proveren pre nego što se objavi.

Zapamti me

 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS
Powered by blog.rs - Design by BalearWeb