Nedeljko Žugić, 1

PORODICE POGINULIH SINOVA

nedeljkozugic | 08 April, 2010 08:52

NEPOTPISANI PEČAT ISTINE

           Gledajući izbliza i iznutra majke i očeve poginulih, sjećao sam se riječi nobelovca Ive Andrića: "Ja sam veoma ranjiv, ali besmrtan - kaže glavni junak". A glavni junaci apsurdnog rata nisu među živima. Zato sam poklonički hodio skupljajući suze u suzarnik, koji se okamenio.
       Iz ukamenjene tišine otrgnu se riječi koje opominju, ne daju da stojim na mjestu, već da idem dalje, do novih suza za suzarnik. Šta sa njima? U javnost, jer kao što kaže Gete: "Daj riječ svome bolu, jad koji ne govori, guši srce dok ne pukne".
         Šta je taj suzarnik?
        To su rukopisi za novinu koja je trebala da se pojavi pod nazivom "Srpski pečat istine", a izdavač je Organizacija porodica poginulih, nestalih, zarobljenih… U zakoraku velikog iskoraka pružila se duga sjenka rata. Zgusnulo se vrijeme u sjećanju, pa je bol jača.
        Iz okamenjene suze peku riječi Steve Kapovića, oca najmlađeg poginulog borca sa romanijskog platoa: "Oni koji su stvorili ovu zemlju najlošije žive… Imamo pravo da pitamo vlast: čija je ovo zemlja, jer u utrobi njenoj leže naša djeca…Osamdeset dva procenta poginulih, prema našim saznanjima, su sinovi radnika i seljaka. Inteligencija je sebe proglasila gospodom koja je tuđe sinove slala u rovove da ginu, a svoje je sakrila u pozadinu da se bave trgovinom i švercom...Zato za ovo poniženje koje smo doživjeli, oprosta nema nikome, kao što nema ni zaborava. Ova asocijacija ljudi ne zaboravlja one koji su dobro živjeli u ratu i poslije njega, a naša djeca su poginula osljepljena zabludama... Uporno provlače teze kako su Srbi agresori, a oni su žrtve apsurdne politike i besciljnog rata. Iza njih su ostajali bezglavi kosturi srpske mladosti u Deurića-hali, Nevesinju i drugim kosturnicama. To je zato što je odnos politike i vlasti prešao samo na materijalnu sferu, jer vlada pravilo '''daj da uništimo pamet da bi budale vladale, ili - daj da budale vladaju, a da uništimo pamet! Želim, na kraju, kao temeljni prijekor da istaknem, u ime majki poginulih boraca, da one dva puta umiru: jednom kada su djecu ukopali u zemlju, a drugi put kada ih zadesi prirodna smrt (mada je i ona uslovna)...''
            Plamti sjećanje na Dušana Vujičića, oca nestalog sina, koji zarađuje hljeb ukrovljujući kuće za izbjeglice u Gacku. Vodio me u Spomen-sobu u Nevesinje i pokazao najlon kese u kojima su kosti nestalih, neidentifikovanih boraca i civilnih žrtava rata. Ima i onih bez glave… Od toga te naprosto dave sjenke onih čije kosti su zgomilane u rafovima. Dušanov sin je nestao. Radio je zidarske i tesarske poslove da bi preživio. U Gacku je ukrovljivao kuće u izbjegličkom naselju. Nije bio sposoban za rad na visini, zbog visokog pritiska, ali - ko te pita? Od invalidnine se ne može živjeti. A i nestalog sina je tražio o svom trošku. Oni su, dodaje, ''kako kaže Obrad Milović, isto kao i ja otac nestalog sina, svoje sinove su mijenjali za naftu i drugu akciznu robu, a mi svoje ne možemo da nađemo... Izginule su sahranjivali kao paščad. I to najbolje govori kakvi su bili ciljevi rata i zašto i za koga su ginuli i nestajali naši sinovi. Od 114 kostura poginulih boraca u nevesinjskoj Spomen-kosturnici, samo 14 je identifikovano, što govori da su ginuli kao stoka. Taj čin je drugo ubistvo naše djece, jer ih ne možemo identifikovati.
         U Srpcu sam sreo Miru i Vladu Majstorović, oca i majku nestalog sina jedinca, kojem se izgubio svaki trag u Loznoj kod Vozuće. Pauci rata nisu mu zabranili da u njega ode, a svojim sinovima jesu. Pri pomisli na takve odnose - peče tiha bol, suze se rasplinjavaju u duši. Rastu plućna krila. eksplozija iznutra… ''Nemam više sina, imam kćerku, ali je i ona ostala bez muža, poginuo je kod Broda, na nekim Baricama... Nikako se ne osjećam, nemam nikakve zaštite, niko me ne obilazi, niti nas pita da li imamo šta da jedeno i gdje da stanujemo'', kaže neutješna majka Anđa. Otac Vlado dodaje: ''Moj sin je bio toliko uporan da ide u rat. Da sam pokušao da mu zabranim - ne bih uspio!''
             Angelinu Skokić - kako zaboraviti, kad nas je dočekala na kapiji sa koje je sina ispratila u rat. Ispratila je sina u rat, a on ga je odveo u zagrljaj smrti. "Na krvi naše djece stekli su kapital", kaže majka čija krv struji u otvorenoj rani naroda uvrijeđenog do ćutanja, jedva podnošljivog bola od obmana i prevara…''Preko krvi naše djece, dezerteri i profiteri su stekli kapital, a baš takvi su mog sina otjerali u rat. On nije volio ratovati. Znam šta sam rodila. Djevojku je ostavio mladu. Volio je. Ona se udala u Banju Luku, rodila je kćerkicu. Svaka joj čast, ona je dobra djevojka. Stric ih je htio odvesti u Australiju, ali on nije htio ostaviti oca, brata, majku i djevojku, kao i svoj srpski narod'', kaže Angelina sa tvrdim pečatom bola u srcu, koji se prenosi na njene usporene pokrete.
         I Dragi Tutnjeviću iz Srpca sin je poginuo spašavajući ranjenog druga. To nimalo ne sjeća na pjesmu Borisa Bizetića, bez obzira što ima pamtljiv refren: "Ponos je mrijeti da drugi žive…" To je bolna ironija napunjena zabludama. ''Moj sin je kao borac odlikovan medaljom ''Milana Tepića'', prvi u srbačkoj brigadi...Danas ni jedna ulica u Srpcu ne nosi ime nekog borca. Na podrućju opštine je 107 poginulih i 12 nestalih, rekao je tada ovaj mirni i radu predani šumarski tehničar. Ubrzo je umro, a suviše se smrti naselilo u njegov život, tako da se oslobodio zemaljske patnje i tuge.
           Branko Magazin iz Nevesinja, otac poginulog borca, potresen bolom i uvrijeđen od vlasti, kaže: "Moja je svijeća ugašena!"
Desa Lalić, sa vidnim žignućem u srcu jedvačujno govori: "Dobio je sina četrdeset dana nakon pogibije…Nemam sina, ali ostala je bol za života, koju ću i u smrt prenijeti..." U zagrljaju života ostao je sin koji ne može produžiti ocu život čak ni u sjećanju. Muko moja tvrda! Koliko ih je ovako rođenih koji će umjesto oca grliti prazninu.
             Anđa i Veljko Nogo su nas dočekali sa unučadima od pokojnog sina jedinca. Ona su svijetli izbojci sa crne biljege smrti. Daju život za unučad. Bez njih ne bi imali providnih dana. Sve bi bili tamni dani. Baka Anđa grli unuku, govoreći: ''Ona se rodila šest mjeseci poslije smrti mog sina jedinca, Milana. Ima sestru i brata. Snaha radi u bolnici, medicinska je sestra, i opterećena je, jer radi i kod kuće i na poslu''.
              Do petnih žila potresa istina o apsurdu rata u susretu sa Gavrom Elezom iz Srbinja. Govori sažeto i pojmljivo, sa pravilnim izgovorom i umijećem narodnog filozofa. Ovaj dobromisleni čovjek ostavio je neizbrisive tragove u mojoj duši, koja se nije umarala i dok sam sjekao olovne magle rata… Ali, sada, kada se zgušnjava bol i pogađa samo u jednu tačku, teško je. Zabole oči duše. "Naši političari, pred izbore, kažu da je zemlja natopljena krvlju naše djece, a kada prođu izbori, zaborave i zemlju i krv naših sinova", zbori Gavro. Od bola i muke, što svoje što tuđe, razbolio je srce, tako da ga održava sa vještačkim aparatom ispod kože. Da zdravom srce stane!
            U Bijeljini sam sreo Ružu Đurić, majku dva poginula sina i suprugu poginulog muža. Raspukni crna zemljo da propadnem s tugom! Tiha se bol spušta, a čas podiže, čas samosabira, čas rasplinjava… Pucaju riječi koje ne mogu da izađu iz usta! ''Došla sam iz Tuzle, iz Crnog Blata. Od kada su moji izginuli, od tada sam ovdje'', govori ova iznutra jaka žena koju zli vjetrovi rata nisu oduvali iz života. Ostala je u njemu da kao živi spomenik svjedoči o njegovom apsurdu. ''Šta ću, šta je tu je. U goru, u vodu - nema se kuda! Od svojih pet sinova, dva sam izgubila, a uz njih i muža. Iz moje kuće otišlo je šest vojnika, a tri se nisu živi vratili u nju...''
             Tu je i Stojko Čavić, otac dva poginula sina. Iz Bugojna je. '''Nemam snage da pričam za novine, pošto nema humanosti da te neko razumije, šta da poručim i kome, govori kao da riječi šalje u daljinu, a ne prema mojim ušima. Imao je tri kuće, dvije štale, zemlju. Radio je kao i svi drugi ljudi kućeći se i podižući sinove. Nema snage da da izjavu za novine. Bio bi smrtni grijeh i pitati ga bilo šta. Ali, dok sam odlazio osjećao sam duboki bol u sebi. Kako li je njemu u nemjerljivom bolu? Kao srednje imućan čovjek imao je tri kuće i tri štale, radio je u preduzeću i na svojoj zemlji.
            Spasoje Antunović se u izbjegličkom rasulu zaustavio u Srbinju. Otac je poginulog sina. Kao ljubitelj guslasrskih umijeća, viteški se drži, ali otme mu se prkosan i gorak prijekor: "Najveći borac je onaj ko je dao svoj život". Dok to govori, kao da mu iz usta izlazi neka toplina, tajna sila značenja iz krvi poginulih. To je energija otrgnutog od života. ''Zaslužni građani su više oni koji nisu ništa doprinijeli ovoj državi, a to su oni koji imaju dosta para, koje su stekli ne radom, vać na svaki drugi način. Došli su sa punim kesama para, a naši borci rade kod njih kao najamni radnici'', kaže ova široka epska duša, koja se našla u tijesnom prostoru laži.
             Radivoje Miletić, otac poginulog sina iz Srbinja, sa širokim zamahom govori o negativnim pojavama, posebno o onima koji se bore za vlast da bi se obogatili. Dabogda im sudili u ime grobova! ''Kao generalni direktor ''Maglića'' i otac poginulog borca, bio sam u prilici da kontaktiram sa mnogim porodicama poginulih boraca. Primijetio sam da imaju mnogo problema, ali da niko iz vlasti nije bio zainteresovan da te probleme rješava, bez obzira što je to njihova obaveza i dužnost. A i bilo je slučajeva da je to lako moguće riješiti, ali su se ljudi iz vlasti držali svojih problema. Njih su brzo i uspješno rješavali, što je vidljivo na sve strane. Ima porodica poginulih boraca koji nemaju riješeno stambeno pitanje, a drugi suvereno vladaju viškom stambenog prostora'', kaže, između opširnog uvoda i žestokog prijekora vlasti, ovaj ožalošćeni čovjek utajene energije, da se povede akcija rješavanja problema porodica poginulih boraca, a ne da se oni rješavaju nerješavanjem.
Bol se rasplinjava i ostaje ispod kože, dok slušam Kosu i Vlado Vuković iz Srbinja, roditelj dva poginula sina. ''Naše probleme treba da rješava vlast, jer je ona i uvela naše sinove u rat i odvela ih u pogibiju. Oni su nas roditelje ostavili prikovane na vratima smrti naše djece. Kada je trebalo pucati, nisu im branili, a kada nešto tražimo od njih, kažu - nema'', govori žalobnica majka Kosa, a dodaje žalobni otac Vlado: '' Niko nas nije posjetio od vlasti, kao da nije bilo rata i pogibija''.
             Drago Nešić iz Doboja, otac poginulog sina, za list "Srpski pečat istine", pismeno je odgovorio na sva pitanja. Osjećam se kao čovjek kojeg može prećutno da okrivi, a najmanje sam kriv što se ta novina nije pojavila. U ratu su sahranili istinu, a poslije rata njene najsvjetlije izbojke. Ni tu se nisu zaustavili - pucali su u budućnost. Ali, neće moći. Izrast će drvo žive istine iz grobova nevino stradale djece. Od svjetlosti njene neki će pognuti glavu, a neki će oslijepjeti.
             Blagoju Jeftiću, ocu poginulog sina, jedan prišljamčeni novinar uz vlast koja je narod osiromašila i raselila, a sinove im otrgla iz zagrljaja, rekao je: "Vaša organizacija je sekta!" Takvom novinaru nikada se neće zasvijetlili upitnici na putu do istine.
               U narodnoj nošnji, sa lanenom bijelom maramom, dočekala me Cvijeta Vujanović, majka tri poginula sina. Od pranja, marama je izblijedila. Ona je za mene crno platno tuge, crno platno rata. Riječima je tijesno u košulji jezika! Taj susret traži posebnu pripremu. Žena više nema ni kuće ni djece. A vlast je htjela da izgradi aerodrom na romanijskom Tibetu. Da nebeski narod uzleti u nebo, a on sve više u crnu zemlju propada s tugom! ''Šta ću, kada nemam svoje djece. Bolujem svaki dan. Niđe nikoga nemam! U crnu zemlju živa ne mogu, a u nebo ne mogu odletjeti, a i da mogu dublje bi u crnu zemlju pala'', jedva čujno govori žena u čije brazgotine su se utisnula bolna žignuća za izgubljenom djecom.
           Desimiru Makitanu su poginula dva sina u jednom danu. Dvije smrti srele se u jednom srcu. I nije puklo. Koga stignu ova slova naša, osjetiće pogled nas iz Ilijaša! Leluja se crno platno rata u riječima Desimira Makitana: ''Dva sina sam izgubio u jednom danu, u jednoj akciji...'' Šta reći, osim da bi čovjek umro od dvije prevelike sreće koje doživi u jednom danu.
            Slobodan Grujičić, otac poginulog sina iz Srbinja govori pomirljivo ali kao u vjetar koji riječi treba da odnese do nekoga ko se bori istinom protiv laži: "Neshvatljiv je odnos države prema porodicama poginulih!" Htjede mi riječ poletjeti sa usana: besudne države, koja je splav koji prokišnjava, u kojoj vlada politička zaštita kriminalaca…Ali, dunu jak vjetar sa zelene rijeke Drine i odnese riječi u drugom pravcu. Nisam mu rekao ništa, a brze misli su se rojile u glavi i nepovratno nestajale u smrtnosti trenutaka.
             Vitomir Simić, sa Ozrena, živi u Doboju, otac je tri poginula sina. Pogled mu nestaje u magli, nigdje se ne zustavlja. Kao da traži mjesta gdje je stalo srce njegovih sinova ili mjesto gdje bi mogao biti njegov grob. Prošlost je živa zakopana u budućnost ovog čovjeka. Vitomir govori tiho, kao da se boji da jakim riječima ne uvrijedi one koji su vječno zaspali: ''Sve je donio i sve je uzeo rat... Žive rane peku, a srce ne puca!
            Tako sam prikupio isplakane i neisplakane suze očeva i majki poginulih i nestalih boraca, civilnih žrtava rata… Obišao sam i sva ona mjesta gdje je mogao biti i moj grob…Čuvam to sve u suzarniku koji sam ukućio. Kao da ga čuvam za nekog ministra koji će tražiti istinu u ime rovova i grobova. Ne u ime naroda, jer narod se nizašta ne pita. Vode ga samo kao ovce na solila do glasačkih kutija.
                  Oni i jesu kradljivci pečata nepotpisane istine.

Nedeljko Žugić

Komentari

Ko sam ja?

Stručnoj redakciji za književnost Enciklopedije Republike Srpske

BIOGRAFIJA SA BIBLIOGRAFIJOM

Nedeljko Žugić, pjesnik, romansijer, izdavač i novinar, rođen je 20. januara 1952. godine u Olovu, gdje je završio osnovnu školu (1968), a srednju (1971), Višu socijalnu školu (1978) i visoku - socijalni rad (1982 u Sarajevu. Nadalje se školovao po pravilu ‘‘Koža je ogledalo mozga, kao posvećenik i prosvjetljenik istine, što će naknadno objaviti (opečaćeno djelima)…
Živio je od 1968 do 1995. godine u Sarajevu, a sada živi na Palama.
Radio je u ‘‘Energoinvestu’’ od 1974. do 1992. godine, na raznim poslovima, studirao i pisao uz rad;
Opštini Ilidža 1992 (april, maj, juni), kao urednik lista ‘‘Srpsko slovo’’;
Sarajevsko-romanijski korpus (juli, avgust, septembar), kao urednik lista ‘‘Srpski vojnik’’;
Ministarstvu za boračka pitanja u Vladi Republike Srpske (1993 do juna 1994), kao stručni saradnik za humanitarne poslove;
Zavodu za udžbenike (tada RIZ ‘‘Prosvjeta) i nastavna sredstva Republike Srpske (od juna 1993. do avgusta 1995), kao urednik u izdavačkoj djelatnosti;
Od septembra 1995. do do maja 2000. prvi slobodni umjetnik Republike Srpske, bavio se istraživanjem sociološko-psiholoških fenomena i pojava, govorio svoju monodramu ‘‘Ode, a da nije poginuo’’ i fotografisao učenike sarajevsko-romanijsko-drinske regije (preko 10 hiljada);
Od maja 2000. radi kao glavni i odgovorni urednik Informativno-stručnog časopisa ‘‘Šume’’ u JPŠ ‘‘Šume Republike Srpske’’;
U toku 1993.godine osnivao Udruženje za informativno kulturnu djelatnost ‘‘Sveti Sava’’, a 1998. Književnog fonda ‘‘Sveti Sava’’, (gdje je izdavač i glavni i odgovorni urednik i časopisu ‘‘Glas istoka’’ (od 2008).
Od 2000. godine do 2006. bio je predsjednik Udruženja (ali i osnivač) književnika – Podružice sarajvsko-romanijsko-drinske regije.

Objavio je:

1. ‘‘Samoubica objašnjava svoj slučaj’’ (roman), ‘‘Svjetlost’’, Sarajevo, 1988. godine;
2. ‘‘Baštinski dar’’ (poezija), ‘‘Univerzal’’, Tuzla, 1999. godine;
3. ‘‘Uzlazno padanje’’ (drama), ‘‘Sterijino pozorje’’, Novi Sad, 1999. godine;
4. ‘‘Molitva za mrtve’’ (poezija), RIZ ‘‘Prosvjeta’’, Srpsko Sarajevo, 1993. godine;
5. ‘‘Zbogom Sarajevo’’ (poezija), Udruženje za informativno-kulturnu djeltnost ‘‘Sveti Sava’’, Srpsko Sarajevo, 1996. godine;
6. ‘‘Romanijski soneti’’ (poezija), Udruženje za informativno-kulturnu djeltnost ‘‘Sveti Sava’’, Srpsko Sarajevo, 1997. godine;
7. ‘‘Ona koje ima’’ (poezija), Književni fond ‘‘Sveti Sava’’, Srpsko Sarajevo, 1999. godine;
8. ‘‘Ode, a da nije poginuo’’ (poetsko-filozofska drama), Književni fond ‘‘Sveti Sava’’, Srpsko Sarajevo, 1999. godine;
9. ‘‘Pjevljive priče’’ (poezija za djecu), Književni fond ‘‘Sveti Sava’’, Srpsko Sarajevo, 2002. godine;
10. ‘‘Očevim jezikom’’ (poezija), Zavod za udžbenike i nastava sredstva, Istočno Sarajevo, 2004. godine;
11. ‘‘Viđenje unaprijed – život na brisanom prostoru’’ (dokumentarna hronologoja), Književni fond ‘‘Sveti Sava’’, Srpsko Sarajevo, 2005. godine;
12. ‘‘Izabrane pjesme’’ (poezija), Književni fond ‘‘Sveti Sava’’, Srpsko Sarajevo, 2006. godine;
13. ‘‘Roman o Ivani’’ (roman), Književni fond ‘‘Sveti Sava’’, Srpsko Sarajevo, 2007. godine;
14. ‘‘Sjenke’’ (roman), Književni fond ‘‘Sveti Sava’’, Srpsko Sarajevo, 2006. godine;
15. ‘‘Pjesnici u đačkom kolu’’ (izbor poezije pjesnika sarajevsko-romanijsko-drinske regije za djecu), Književni fond ‘‘Sveti Sava’’, Srpsko Sarajevo, 2008. godine;
16. ‘‘Jezikom duše’’ (roman), Književni fond ‘‘Sveti Sava’’, Srpsko Sarajevo, 2010. godine.

Član je Udruženja književnika Republike Srspke i Srbije, Udruženja šumarskih inženjera i tehničara, osnivač Udruženja za informativno-kulturnu djelatnost i Književnog fonda ‘‘Sveti Sava’’ i ‘‘Glasa istoka’’ – časopisa za književnost, umjetnot, nauku i društveni život.
Objavljivao je u ‘‘Oslobođenju’’, ‘‘Našim danima’’, ‘‘Licima’’, ‘‘Životu’’, ‘‘Mostovima’’, ‘‘Stvaranju’’, ‘‘Mladosti’’, ‘‘Energoinvestu’’, ‘‘Životu’’, ‘‘Odjeku’’, ‘‘Književnoj reči’’, ‘‘Književnim novinama’’, ‘‘Oku’’, ‘‘Javnosti’’...
O njegovim knjigama su pisali:

• Majo Otan (Jugo-harakiri Nedeljka Žugića - o romanu ‘‘Samoubica objašnjava svoj slučaj’’, ‘‘Naši dani’’, 1988);
• Vladimur Jagličić (Stihovi slikani užasom - o zbirci pjesama ‘‘Molitva za mrtve’’, ‘‘Javnost’’, 1995);
• Radoslav Samarddžija (Pjesme ratnog užasa - o zbirci pjesama ‘‘Molitva za mrtve’’, Oslobođenje 1994);
• Milanko Vitomir Mali (Sonetna daronosnica - o zbirci pjesama ‘‘Romanijski soneti’’, Oslobođenje, 2000);
• Nedeljko Zelenović (Soneti bola i radovnja - o zbirci pjesama ‘‘Romanijski soneti’’, Oslobođenje, 2000);
• Nedeljko Zelenović (Ženi na putu od ničega do nečega - o zbirci pjesama ‘‘Ona koje ima’’, Oslobođenje, 2001);
• Milenko Stojčić (Lirske epistole Nedeljka Žugića - o zbirci pjesama ‘‘Ona koje ima’’, ‘‘Glas srpske’’, 2002);
• Radoslav Samadžija (Rat nas je sve pobjedio - o poetsko-filozofskoj drami ‘‘Ode, a da nije poginuo’’, ‘‘Glas srpske’’, 2002);
• Nedeljko Zelenović (Oda čovjeku i duši - zbirci pjesama ‘‘Očevim jezikom’’, ‘‘Glas srpske’’, 2004);
• Radoslav Samardžija (Poetski naboj romana - o romanu ‘‘Sjenke’’, ‘‘Gls srpske’’, 2004);
• Tanja Trifunović (Put čudnovate staze srca - o romanu ‘‘Sjenke’’, ‘‘Nezavisne novine’’ 2008);
• Bojana Popadić (U bijeloj sjenci oblaka - o romanu ‘‘Roman o Ivani’’, ‘‘Glas srpske’’, 2007);
• Nedeljko Zelenović (Spasiće nas ljubav i praštanje - o romanu ‘‘Roman o Ivani’’, knjiga književnih kritika ‘‘Lažljivci koji govore istinu’’ Nedeljka Zelenovića, 2011);
• Nedeljko Zelenović (Pisci su lažljivci koji govore istinu - o romanu ‘‘Sjenke’’, knjiga kjiževnih kritika ‘‘Lažljivci koji govore istinu’’ Nedeljka Zelenovića, 2011);
• Željka Domazet (Sjenke rata i rasula - o romanu ‘‘Sjenke’’, ‘‘Glas srpske’’, 2006);
• Saša Šekara (Nebeske suze spasa - o zbirci pjesama ‘‘Izabrane pjesme’’, ‘‘Glas srpske’’, 2007);
• Nedeljko Babić (Poetika u nagonu izviđanja - o zbirci pjesama ‘‘Očevim jezikom’’, ‘‘Oslobođenje’’, 2001);
• Zoran Kostić (Oči duše - o zbirci pjesama ‘‘Očevim jezikom’’, ‘‘Glas srpske’’, 2006);
• Radoslav Samardžija (Moderno literarno djelo - o romanu ‘‘Roman o Ivani’’, ‘‘Nezavisne novine’’, 2007);
• Mihailo Orlović (Veži me tako da mogu da letim - o romanu ‘‘Roman o Ivani’’, ‘‘Glas srpske’’, 2006);
• Radoslav Samardžija (Mozaička poetsko-dokumentarističko-filozofska struktura romana - o romanu ‘‘Sjenke’’, sajt www.svsava.org, 2006);
• Radomir Jagodić (Ljubav Bisere i nauma je Nojeva arka spasa - o romanu ‘‘Jezikom duše’’, ‘‘Glas istoka’’, 2011);
• Petar Aškraba zagorski (U središtu knjige je ljubav - o romanu ‘‘Jezikom duše’’, ‘‘Glas istoka’’, 2011);
• Dušan Zurovac (U znaku traganja - o romanu ‘‘Jezikom duše’’, ‘‘Glas istoka’’, 2011).

Zastupljen je u:
• ‘‘Enciklopediji pjesnika Jugoslavije 1990. godine’’,
• ‘‘Antologiji savremene srpske poezije pjesnika rođenih poslije 1945. godine’’ Vladimira Jagličića i
• ‘‘Nasukani na list lirike’’ (antologiji savremene srpske poezije Bosne i Hercegovine) Anđelka Anušića i Živka Maleševića.

Nagrade:

• Nagrada ‘‘Slovo gorčina’’ (1981 i 1982),
• Gordanino proleće (1980),
• Plaketa ‘‘Pjesnik - svjedok vremena’’ za knjigu ‘‘Ona koje ima’’, 2002.,
• Plaketa ‘‘Svetosavlje’’ Trebinje, 2003.,
• Istina o Srbima (Gradiška),
• Književne zajednice ''Jovan Dučić'' za najbolju pjesmu u 2002. godini,
• Povelja Vidovdanskih pjesničkih susreta za rukopisnu zbirku pjesama ‘‘Zbogom Sarajevo’’ 1996.,
• Povelja Književnog fonda ‘‘Sveti Sava’’ za najbolju knjigu na temu ljubavi za roman ‘‘Roman o Ivani’’, 2009.

Projekti:
''Prvi festival guslara Bosne i Hercegovine'', Ilijaš 1991. godine,
‘‘Vidovdanski pjesnički susreti’’ u Sokocu (od 1993 godine),
Udruženja za informativno-kulturnu djelatnost i Književnog fonda ‘‘Sveti Sava’’ (objavilo je 55 knjiga raznih žanrova i raznih autora),
Ratnih izdanja knjiga i novina u Republici Srpskoj (‘‘Srpski vojnik’’ - kasnije ‘‘Srspka vojska’’, ‘‘Rat u pjesmi’’ – prva štampana knjiga u ratu 1993. godine i prvih štampanih izdanja u RIZ ‘‘Prosvjeta’’ – sada Zavodu za udžbenike i nastavna sredstva),
‘‘Književnici zajedno’’,
‘‘Knjižvnici sa prirodom’’,
‘‘Pjesnici u đačkom kolu’’ (antologija pjesnika za djecu sarajevsko-romanijsko-drinske regije),
Informativno-stručnog časopis ‘‘Šume’’,
‘‘Glas istoka’’, časopis za književnot, umjetnost, nauku i ruštveni život,
‘‘Đurđevdnski krst na Romaniji’’ (humanitarna akcija)
‘‘Alter-ego’’ (centra za ličnu, bračnu i porodičnu problematiku) i mnogih nevladinih organizacija koje su uticale da se ‘‘skinu’’ sankcije opštinama u Republici Srpskoj, sprečavao sukobe, kao što su pobune vojske, kao i drugih pobuna na relacijama koje nisu za javnost.
Piše filmske scenarije (‘‘Druga ruka’’, ‘‘Čuvari predsjednika’’, ‘‘Nema pare bez omare’’, ‘‘Miljacka - rijeka života i smrti’’, ‘‘Život na rukama’’...)
Istražuje sociološko-psihološke fenomene i pojave.

Objavio je traktate jasne do bola: ‘‘Rat mitova’’, ‘‘Kraj trojedne Bosne i Hercegovine’’, ‘‘Kolektivna smrt naroda’’, ‘‘Čovjek je uzrok haosa’’, ‘‘Ko je grobar Srba u BiH’’, ‘‘Kome treba ovakva policija’’, ‘‘Nikolino samo(ubistvo)’’, ‘‘Nepotpisani pečat istine’’, ‘‘Šumska mafija pustoši šume’’,’’Nestanak šuma je krađa budućnosti’’, ‘‘Balvan pukao od opterećenja’’, ‘‘Rat filmskom industrijom’’, ‘‘Neka književnika makar nikome ne trebali’’, ‘‘Samouništenju naroda prethodi kriza kulture’’, ‘‘Sebi fabrike – narodu višak nemanja’’, ‘‘Nestala je krivina udesno’’, ‘‘Infektivan jezik mržnje’’, ‘‘Prodaja Srebrenice’’, Sodoma i gomora’’, ‘‘Splav koji prokišnjava’’, ‘‘Medijski linč SDS-a’’, ‘‘Nekažnjeni čitač budućnosti’’, ‘‘Pođi-stani-odustani’’, ‘‘Prosjački štap za odlikovane’’, ‘‘Upozorenje Srbia na zle sile’’, ‘‘Višegrdska staza – od svjetske manifestacije do prvatizacije’’, ‘‘Lažljivci koji govore istinu’’, ‘‘Žive rane peku, a srce ne puca’’, ‘‘Vladavina diktature nerada i nereda’’, ‘‘Proizvođači prošlosti – kradljivci budućnosti’’, Najezda loših pisaca’’, Sa Titom energija zablude, poslije Tita strah od budućnosti’’, ‘‘Pazi se, prisluškuju’’, ‘‘Svijest pala u nesvijest’’, ‘‘Infektivan jezik mržnje’’, ‘‘Duhovi zlobe’’, ‘‘Da te nema trebalo bi te izmisliti’’, ‘‘ Banke bez fabrika kradu budućnost’’, ‘‘U svetom siromaštvu vlast čeka narodna sačekuša’’, ‘‘Da te nema trebalo bi te izmisliti’’, itd.

Adresa:
Romanijska 87
71420 Pale

e-mail: nedeljko.zugic@gmail.com
http://nedeljkozugic.blog.rs/
Telefoni: +387 (0)57 226-538, +387 (0)65 543-983

Meni

Pretraži

Kalendar

«	April 2010					»
Po	Ut	Sr	Če	Pe	Su	Ne
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

PORODICE POGINULIH SINOVA

Komentari

Ko sam ja?

Meni

Pretraži

Kalendar

Najnovije...

Kategorije

Sindikat