Nedeljko Žugić, 1

PRAZNIM RIJEČIMA PUSTOŠI SE DUŠA!

Samoubica kojeg su ubili drugi

nedeljkozugic | 08 April, 2010 09:56

SAMO(UBISTVO) NIKOLE KOLJEVIĆA

• Bez obzira na težak položaj umjetnika, hvala Bogu, još niko, od njih nije izvršio samoubistvo, taj čin nasilja nad samim sobom. Zvanično, to je "učinio" samo Nikola Koljević, kada je ostao bez državne funkcije, kada je bio samo predsjednik Udruženja književnika Republike Srpske. Ali, ozbiljnim istraživačima, koji su proučili sve okolnosti, pa čak i one ''nepodnošljive'', ostaje jasnoća svijetlećeg upitnika: ''Nikola nije bio dobrovoljni davalac života''. Dokaz je drugi hitac, jer jedan je mogao ispaliti sebi u glavu, ali drugi – nikako!


            Istina, on je teško podnosio kolektivno robovanje energiji zablude koju su proizvodili profiteri – pauci rata. Znao je da su Srbi ponosni na svoje mane. Znao je za Epimetejev sindrom. (Epimetej je bio Prometejev brat sa karakteristikama čovjeka koji kasno shvata).
              Prevedeno na slučaj Koljević – bog ratne vatre, žrtvovao je svoj narod radi profiterskih interesa. Bezobzirno je trošio snagu svoga naroda. Ključ rata je ostavio u Sarajevu, a na Palama je našao staru bravu koja se dobro otključava profiterskim kalauzom.
              Istinski umjetnici i naučni radnici nisu mu bili potrebni, jer kao što kaže jedan od njihovih: "Mogli bi svjedočiti kako je bilo", a  sada, dok vlada – pjeva: "Što to Drina teče mala, jer je prošla preko Pala".  Ko im se suprotstavio, što kaže jedan običan čovjek, ali sa željom da to istaknem kao veliku, narodnu istinu: “Kako ćeš poznati komunjaru? Lako, jer progresivne ljude prvo pokušavaju proglasiti izdajnicima, a kada to ne pođe za rukom, vode usmene hajke da su ludi”. Dodao sam da ima još nešto treće: a kada im stanu na put ili kada znaju sve njihove tajne – ubiju ih!
              Proučavajući istoriju života Nikole Koljevića i istoriju slučaja, nema puno dileme da je on samoubica kojeg su ubili drugi. Kao kultivisan literata, koji je izuzetno dobro poznavao dramsku književnost, znao je da je u istoriji samoubistava najmanje dramskih pisaca i onih koji se bave esejom i filozofskom prozom. Ispred svih prednjače pjesnici i prozni pisci. Ali, ubjedljivo pjesnici, jer da bi njihove riječi blistale potrebno je puno truda, intenziviranih doživljaja, viđenja unaprijed i unazad, uz proširenu brazdu saznanja u sadašnjosti. Sve u svemu, za nauku, čudesan splet osjećanja i osjećaja vlada u duši pjesnika. Ono što oni kažu, ide ispred svake nauke i krute zbilje, uopštavanja, statistike… Cijena toga je dobrovoljno davanje života za Čezara Paveza, Branka Miljkovića, Marinu Cvetajevu, Branka Ćopića, En Sekston, Silvije Plat, Sergeja Jesenjina, Vladimira Majakovskog, Ernesta Hemigveja, Paula Celana, Jasunari Kavabata… Sve te okrilaćene duše imale su mjesto u raju, a zašto su izabrali pakao, niko ne zna, jer je samoubistvo pobuna protiv Prirode i Boga. Možda je to stanje ''nepodnošljivih okolnosti'' najbolje definisao u završetku oproštajnog pisma Branko Ćopić: ''Zbogom lijepi i strašni živote''. To je okrilaćena duša, sa jednim krilom u paklu, drugim u raju, u razuđenosti osjećaja od vatre do leda, gdje se javlja loša misao, loš naum, zlomisao u akciji protiv samog sebe.
             Nikola Koljević nije mrzio ni druge ni sebe, bio je stišljive prirode, koju karakteriše znanje i promisao o svemu čega se dotiče. Istina, ne toliko naučno koliko književno i filozofsko. Nije imao kosmičku, naučnu inteligenciju  kao Tesla, ali je imao u sebi energiju koju je znao kontrolisati. Dokazao je to po onome kako misli, piše i djeluje. Smetalo mu je političko ćutanje moćnika o kriminalu u kojem su ne samo učestvovali, nego su bili njegove perjanice. Ali, iz straha od prokazivača, nije sa ljudima iz svog okruženja o tome govorio, jer su metkom zatvarali jedna usta, a strahom sva ostala. Dokazalo se to u bliskoj budućnosti,  na Palama, kroz desetine ubistava, gdje se žrtva ubija kao zvijer, pred maloljetnom djecom, na ulici, ispred porodične kuće i zgrade u kojoj stanuje... Pale su postale Palermo... Nikolino samo(UBISTVO) je agens kolumbijske sačekuše na Palama. Duge sjenke nevinih žrtava dugo će padati po stanovništvu ovog, na izbjegličkom rasulu i ratnim strahotama nastalog grada. Imam pravo da to kažem jer sam 1993. godine napisao pjesmu ''Pale – ukraden grad'' (sa prozorljivom vizijom grada): /Napadnuti iznutra /skriveni brane grad /kaže crtač portreta /koji ne vidi svoj lik u ogledalu. //Dok šuma šumi /vlada mirno živi /ni šišarika da im /padne na glavu. // Isti kao komunisti //Spomenici pocrvenjeli od stida.//Vidik sa osmatračnice / je sve uži/ prećutno govore borci: //neko se igra rata! /neko se igra rata!//Lažni reporteri /šalju vijesti u svijet /ali vraćeni odjeci ih dave.//Bože, da je živ / Jovo Cicović, / koji se klanjao samo Bogu/  zemlja bi se otvorila /da u nju propadne /jer najveći grešnici / došli su na Pale / da se obože, /da ukradu od popa Boga /a od Paljana grad. // (’’Molitva za mrtve’’, 1993.)

           Smetali su im oni koji su izbliza i iznutra vidjeli šta oni rade, a pogotovo oni koji zapisuju događaje ili, kao Nikola, pišu dnevnik. Biljanu Plavšić su držali po strani, jer je oni nisu izabrali. Ona se, po silama nacionalnog talasanja, primakla njima, odnosno uključila se u pokret razbuđivanja srpskog nacionalnog bića. Govorila im je: “Ne, ne pada mi na pamet da pišem o događajima koje teško preživljavam, jedva čekam da sve zaboravim”. Od tamnih dana rata i ratnih događaja, nije doživio svijetli dan srca, treperavo svjetlo duha, svjetlost zaborava… Ubili su ga Ovi ili Oni koji su se bojali njegovog jezika sjećanja i opisivanja događaja, jer oni hoće da žive dobro od nedostatka dokaza. To su moja zadnja istraživanja, koja bi timski i institucionalno mogao potvrditi, otrgnuti od jezika zaborava koji nestaje u  mutnim vodama straha... Na tim putevima poteklo je dosta krvi moga života, ali Bogu hvala, držao sam se riječi apostola: ''Rekoh i spasih dušu svoju''. U ćutnji se sve okamenjuje, pa i živi život koji nestaje u tvrdoj tišini nekazanih riječi. Zato su narodu digli spomenik ćutanja, a poginulim borcima šuplje krstove. Strašan govor praznine od aspurnog rata: pođi-stani-odustani, ''haos ima svoju logiku'' (R.K.)  i ''dodatna doza haosa'' (M.D.).
             Nikola, pametniji i pošteniji od njih, puno je znao. Osvjedočen poštenjem, povlačio se u izolaciju. A to je mafijokratiji, koja je provodila ilegalni teror nad intelektualcima, i odgovaralo. Za njih nije bilo, što bi rekao otac Tadej, savjesti kao Božijeg suda. Znao je, po lapidarnoj Vukovoj poslovici da će jednog dana “doći vranac u klanac”. Uveliko je pisao, ali kada je počeo sakupljati fotografije o profiterskim putevima i punktovima,  bio je velika opasnost za vođe ratne vatre koji su iz dana u dan postajali bogatiji, jer su prodavali i oružje i teritorije, a kroz profiterske kanale akciznu robu neprijateljskoj strani. To opisuje  u knjizi  “Svedočim 2” Biljana Plavšić: “Angažovao je jednog čoveka koji je fotografisao aparatom i snimao kamerom sva kretanja i događaje u kojima učestvuje ova buduća istorijska ličnost…Oni idu na pregovore, i ne obaveste ga, ali Nikola u Beogradu, na Surčinu, još pre njih, čeka kod aviona…”.
              Biljana, da nije otišla u Banju Luku, završila bi kao i Nikola. Ona u zatvoru, kao nepotkupljiv svjedok piše dvotomu knjigu “Svedočim”, koja je glavni svjedok svih njihovih lopovluka: “Skupljao je Nikola sve to u sebi… Ne verujem da je u tim zapisima Momo među pozitivnima. A on, koji je tada odlučivao o životu i smrti, to ne može podneti. Koliko je on bio opsednut svojom veličinom! Da je verovatna moja pretpostavka govori i to kako je i posle Nikolinog ‘misterioznog samoubistva’ tražio Nikoline zapise”.
            U januaru 1997. objavljena je da je nakon pucanja dva hica u glavu, preminuo Nikola Koljević. Odmah sam rekao da je on “samoubica” kojeg su ubili drugi. Narod je potapala ista sumnja, ali nije smio dići glas protiv sijača straha i smrti. Službeni izvještaj uviđaja nije niko video, osim da je obnarodovao da je Nikola pucao sebi u glavu u zaključanoj sobi. Znao sam da su to učinili ljudi koji dobro žive od “nedostatka dokaza”. Ljekar je rekao: “dva metka ne može čovek sam sebi da puca u glavu.” Nikola im je spremao javnu sačekušu sa zapisima i fotografijama, a to je za njih koji brišu sve gnusne tragove jezik golih činjenica, bez bezopasnih pjesničkih metafora.
              Nikolu sam posljednji put vidio na Dučićevim večerima poezije, na kojima je bio i Dobrica Ćosić. (Tražio sam od njega da se što hitnije ubacim u policijske strukture, jer će državu sahraniti lopovska oligarhija… Uveče, u prepunoj sali, dok sam govorio pjesmu “Romanijska Lazarica” nije skidao pogleda sa mene, tako da se pjesnik Ćivša čudio što onoliko gleda u mene). To gledanje sam protumačio kao prenos neverbalne komunikacije, potvrdu da nemam šta tražiti sa policijom, već da se istragom bavim sam, pa šta mi Bog da. Pisci su pitali Ćosića “što je potpisao Prevlaku”, a on je odgovorio “da je Milošević do pola utakmice bio agent CIA, a od pola utakmice treba da ga pitamo, ako imamo hrabrosti, za koga je radio, te da je zbog toga podnio ostavku”. Sve je to doprinijelo da se Nikola osjeća potištenim. Uveče mu je pozlilo, i da ne pričam šta je dalje bilo… U njegovom dugom gledanju u mene, pobudio se psihički signal u mojoj podsvijesti da kažem što se reklo nije, bez sjenki u riječima, uz pravila Svetog Pismo i logike, koji me ne lišavaju sumnjivog načina saznanja.
             U stvari, tu se dešavaju neki fenomeni, koji su na graničnim područjima nauke (koje ratna psihologija i bilo koja druga psihologija ne može objasniti), kao što je onaj kada su glumci Londonskog kraljevskog pozorišta igrali Hamleta, a u sceni prizivanja duhova, publika je vidjela ekstremni oblik živog priviđenja duha, kao poruke uzete iz podsvijesti (a u njoj je sve zapisano, ono što je naslijeđeno, što je bilo i što će biti), ali glumci koji su učestvovali u tome, završili su u ludnici… Ove fenomene namjerno navodim, jer ih ne primjenjujem, osim jasnoće do bola, kao što je to rečeno u ''Narodnoj sačekuši'' ili ''Neka pisaca makar nikome ne trebali''.
          Biljana u “Svedočim”, u vezi sa svim tim ističe: “Vrlo dobro sam zapamtila kada mi je rekao, ali sa nekim posebnim naglaskom: Radovan me leči nekim tabletama”.
            Zato je Koljevićevo samoubistvo sumnjivo. Takav čovjek nije imao hrabrosti da dva puta sebi puca u usta, bez obzira što u Republici Srpskoj vlada duboka depresija i mafija, reketaška sačekuša, oni koji dobro žive od nedostatka dokaza, koji su osjetljivi samo na pare i na metak. Ali, Nikola je bio ključan, glavni svjedok njihovog nastanka i održanja: Zato je vlasnik života i smrti iz njegovog okruženja, poslije hapšenja platiše ubica sa Sokoca, kojeg su uhapsila dva hrabra čovjeka (oba su ubijena u kolumbijskoj sačekuši), rekao: ''B.V. je dobar momak, ali poslije hapšenja B. niko mu ne garantuje život, jer Ovi (mislio je na one koji čuvaju Radovana) će ga ubiti kao psa''. Koja i kakva policija, osim Ljubiše Savića Mauzera i Srđana Kneževića se smjela suprotstaviti, u to vrijeme, takvima. Za nekoliko dana je ubijen najveći romanijski borilački mit Srđan Knežević, a nakon godinu dana i Ljubiša Savić Mauzer. Policija sve zna, ali svi, od reda svi – ćute i ćutotvorišu. To potvrđuje staro pravilo da u ratu prvo strada istina, ali i u poslijeratnim prilikama moćnici izravnjavaju nišan i mušicu... Sve to treba imati u vidu kada je u pitanju samo(UBISTVO) Nikole Koljevića.
             On je imao radi čega da živi. To je dokazao mnogim knjigama, kao što su ''Otadžbinske teme'' i ''Od Platona do Dejtona 1996'' u kojima je objašnjavao nastanak i život Republike Srpske. Lijepo bi bilo da je doživio da mu njegovo preosveštenstvo vladika zahumsko-hercegovački Grigorije ispriča šta su mu rekli Amrikanci, kada ih je pitao šta će biti sa Republikom Srpskom... Odgovorili su mu: ''Sve zavisi od vas, ako budete ozbiljni, odgovorni i transparentni, ako ne budete krali, imaćete Republiku Srpsku. Država je kao brod, on može da se okreće''. Ako je iko to trebao da čuje pored pravorječivog vladike, to je Nikola Koljević. I trebao je das čuje njegov komentar  Miloševiću, kojeg se Nikola boljao, poslije povratka iz Amerike: ''Moram pomenuti nesrećnog Miloševića. U njegovim rukama je bilo mnogo toga. Međutim, on je sve okrenuo naopako i to se pokazalo na kraju. Neki ljudi, jednostavno, imaju blagoslov za to. Čega god se uhvate, to se osuši. Sve što je Milošević branio, to je izgubljeno, jer u stvari, to nije ni branio''.
         Hazarski put Miloševića vodio je i Nikolu da bude samo(UBICA) kojeg su ubili drugi! Njemu, koji je imao moralni i državni dignitet, mafija nije mogla uvesti sankcije na riječi, ali ga je, po svemu sudeći, sklonila iz života.
I o tome književnici ćute. Sa energijom istine moguće je poboljšati njihov položaj. Istina je, kako je rekao Gorki, Bog slobodnog čovjeka. Tada ih vlasti neće kupati bez sapuna. Istina skida svaku prljež na duši. Ko to može, postaje čist kao nebeska suza. A takvih pisaca, nažalost, je malo. Potopio ih je strah moćnika, koji su i njima i narodu ukrali budućnost. A pred takvom istinom prvo pisci zaćute. Slavopojnima su parama začepili usta, a ostalima strahom. Ali, hrabri i pravi ne prihvataju ta pravila, oni žive i umiru za štafetom svjetlosti. Nikola je bio jedan od tih. Hvala mu u ime naše tvrde i ukamenjene istine, u ime budućnosti i budućevića.

                                                                                                                 Nedeljko Žugić

Komentari

Dodaj komentar





Komentar će biti proveren pre nego što se objavi.

Zapamti me

 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS
Powered by blog.rs - Design by BalearWeb